Snažan zemljotres koji je 6. februara prošle godine pogodio Tursku i Siriju izazvao je brojna razaranja kao i veliki broj žrtava, više od 53.000 poginulih.
Ipak, u smrtonosnom zemljotresu, život je našao svoj put. Dok su se zgrade rušile kao kule od karata, na svijet je došla jedna djevojčica, prkoseći katastrofi i paklu koji se odvijao oko nje.
Njena cijela porodica je poginula kada im se nakon zemljotresa srušila kuća. Nju su rođaci i komšije pronašli dok je ispod ruševina pupčanom vrpcom bila vezana za svoju majku.
Kada je izvučena iz ruševina ona je odmah prebačena u bolnicu, gdje su joj ljekari dali ime Aja, što u prevodu sa arapskog znači “čudo” i “dar od Boga”. Nakon što se oporavila u bolnici, nju je usvojila tetka, koja je odlučila da joj promijeni ime i nazove je Afra po njenoj majci.
“Nikada nećemo dati Afru. Mnogi žele da je usvoje, ali mi je nećemo dati. Brinućemo o njoj kao da je naše dijete”, rekla je u martu prošle godine njena tetka Hala.
Godinu dana kasnije Afra i dalje živi sa rođacima i potpuno se oporavila od povreda koje je zadobila ispod ruševina.
Na sreću povrede nisu ostavile nikakve posljedice na nju i već uveliko hoda i pokušava da priča.
“Kada sam vidjela da je prohodala bila sam neizmjerno srećna. Tada sam se sjetila njenih roditelja, znala sam da bi i oni bili presrećni da to mogu da vide”, rekla je tetka.
“Mama i tata”
Njen teča kaže da Afru od početka ne odvavaju od ostale djece.
“Moje srce ima osam dijelova. Jedno pripada mojoj ženi, ostalo mojoj djeci. Nama su njeni roditelji ostavili Afru i mogu da počivaju u miru”, rekao je njen ujak Halil.
Tetka Hala kaže da je Afra počela da priča i da su joj prve riječi bile mama i tata.
S obzirom na to da živi u kući sa još šestoro djece, tetka kaže da ona pokušava da priča sa rođacima iako je oni ne razumiju. Posebno je vezana za njenu osmogodišnju rođaku Dou.
“Volim svu moju braću i sestre, ali Afra je posebna. Volim da se igram sa njom, volim da je blizu mene. Kada plače moja mama je uzme u ruke, ali nekada i tada ne prestaje da plače. Onda je ja uzmem u ruke i ona se smiri”, rekla je Doa.
Iako se trude da žive normalno, trauma koju su doživjeli ih stalno prati.
“Ono što smo preživjeli je katastrofa u svakom smislu. Molimo Boga da tako nešto više nikada ne doživimo”, rekla je Hala. (Telegraf)
