Slaviša Despotović iz Donje Čađavice, kod Bijeljine, prije sedam godina preživio je nesreću nakon koje, prema riječima ljekara, jedna od milion osoba ostaje živa – poljoprivredna mašina iščupala mu je ruku, a “zavarena vena” spasila život.
Slaviša je radio na imanju, silirao kukuruz i pri polasku kući izgubio svijest, te upao u silažni kombajn.
“Poslije nekog vremena došao sam sebi, vidio plavetnilo neba iznad sebe i mašinu koja radi pod punim obrtajima. Pomislio sam – Bože, kako se izvući, ovo je smrt, ali ne brza nego teška i dugotrajna patnja. U tom momentu sve moje misli su se u sekundi premotale kroz cio život. Moja ćerkica Marina, koja je tada imala četiri godine, pojavljivala mi se pred očima”, priča Slaviša.
On navodi da mu je “Božija volja u tom trenutku dala snagu da se sam izvuče iz te mašine i pozove pomoć”.
“Svjestan sam bio i vidio da nemam ruku, desni rukav moje majice bio je sasvim isječen. Usputne povrede bile su slomljeni zubi, nos, oštećeno uvo… A jedina misao je bila da neću preživjeti”, priča Despotović.
Slaviša objašnjava da je imao i sreće jer je mašina u koju je upao “zalijepila arteriju, te time spriječila dalje krvarenje”.
“Vena je faktički bila zapaljena, odnosno `zavarena` i spasila me”, navodi Slaviša.
Despotović je preživio i danas opet radi poljoprivredni posao, naslijeđen od pradjedova.
Nema cijelu desnu ruku, čak i jedan dio ključne kosti, a 30 dana nakon povrede proveo je u bijeljinskoj bolnici, potom u bolnici u Foči u hiperbaričnoj komori, gdje je ležao 10 dana da bi se pripremila operacija.
“Nikada neću zaboraviti doktore koji su mi davali snagu svakog časa, u svakom trenutku”, ističe Slaviša i navodi da je on za ljekare bio heroj i fenomen.
U Foči, gdje su mu uradili operaciju, proveo je 24 dana, a poslije je vraćen u bijeljinsku bolnicu, te potom kući.
Slaviša kaže da mu je ključna kost izbila na površinu i probila kožu, pa je ponovo morao na operaciju.
Danas je Slaviša ogorčen što kao osamdesetodstotni invalid nikada nije od grada ili bilo koga dobio pomoć.
“Nezaposleni smo i supruga i ja. Djeca mala, a roditelji imaju po 80 godina… Ja sam sve manje sam sposoban da radim na imanju, a prinuđen sam da se bavim poslom koji je hljeb sa sedam kora”, ističe Slaviša, koji sa pet prstiju na jednoj ruci /lijevoj/ nastoji da prehrani porodicu.
On kaže da je bio odbijen gdje god da je došao i u svim institucijama u kojima je zatražio pomoć.
“Sva liječenja koja sam imao, a i prošle godine je bila operacija kičme u Banjaluci, sve participacije, sve banje, moram sam da plaćam. I ljudi zaposleni u tim institucijama čude se da sve sam plaćam, pa i participaciju”, navodi Slaviša.
On objašnjava da je od nadležnih tražio mogućnost da ga uvrste u bilo kakvu kategoriju kako ne bi plaćao participaciju, ali da je odgovor bio negativan.
Čak je dobio sugestiju da kao dobrovoljni davalac krvi može da ostvari zdravstvenu njegu bez bilo kakvih naknada.
“Tako nešto predložiti čovjeku u mom stanju i nakon svega da bi dobio besplatnu zdravstvenu njegu – jeste suludo”, kaže Despotović.
Situacija je za njega, kako kaže, više nego komplikovana i nepodnošljiva.
“Cijeli život sam pomagao, davao, činio sve kada je nekome bilo potrebno. Učim i svoju djecu tome”, zaključuje Slaviša, koji sedam godina muči svoju muku i još ne može da vjeruje da za njega nema nikakvih olakšica, javlja Srna.
