Savo Kajtez iz Motika posljednjih četiri-pet mjeseci živi u građevinskom kontejneru bez osnovnih životnih uslova koji ne bi smjeli da budu luksuz u 21. vijeku.
Preživljava od skromnih primanja, ali i vrijednih ruku koje se ipak nisu predale. Treba li da se zamislimo svi u ovom periodu darivanja – kako pomoći da i drugima praznici donesu nešto lijepo?
Savo je u svoje 63 godine života satkao mnogo, a naposlijetku ostao skoro praznih ruku. Nakon odlaska iz svoga rodnog Drvara, nastavio je život u gradu na Vrbasu. Smjestio se kao podstanar, ali prije nekoliko mjeseci vlasnik prodaje kuću, a Savo ostaje u nezavidnoj poziciji, prepušten sam sebi. Od Centra sa socijalni rad Banjaluka dobija građevinski kontejner koji postaje njegov dom.
Trenutno ima samo šporet, a očekuje da mu priključe vodu, kako bi osposobio i kupatilo.
Savine ruke, iako prazne, uvijek su zaposlene i vrijedne. Još od rane mladosti, Savo je davao svoj nesebični doprinos. Borac prve kategorije u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, ali i u životu.
Priča da kada je sezona bere i sakuplja šipak i drenjke, a od primanja ima 170 KM socijalne pomoći i 80 KM boračkog dodatka.
Komšije o Savi imaju samo riječi hvale. Kažu, nikad nije bježao od posla, pa tako vrlo rado pokosi komšijska dvorišta i skupi još poneku paru.
Osim epiteta poštenog i vrijednog, uz Savu se veže i neobičan talenat. Kaže, od malih nogu snalazio se sa ciframa, iako mu nikad nisu bile od velike pomoći. Bez digitrona i raznih pomagala, Savo i najveće cifre računa u momentu.
