Sudisa Ozkan i njena kćerka Azra juče su došle u Zenicu i konačno su na sigurnom.
U Antakiji su živjele proteklih godina, a tamo je Sudisa otišla 2010. godine.
Ova nastavnica engleskog jezika sa sjetom priča o Antakiji – gradu istorije i kulture, kako ga opisuje. Taj grad sada je samo velika ruševina.
Noć prije strašnog zemljotresa pripremale su se za školu i ne sluteći šta ih čeka.
“To je trebao da bude prvi dan škole. Pripremile smo se, ja kao nastavnica, ona kao učenica za školu. I par dana prije je padala kiša. Tu noć nisam dugo zaspala… Onda kada sam zaspala osjetila sam podrhtavanje.
Počelo se ljuljati. Povukla sam kćerku iz kreveta jer sam vidjela da se sve pomjeralo. Legla sam preko nje da je spasim.
Čekala sam. To su bile sekunde. Nemoćni ste i samo molite Boga da pobjegnete iz toga. I nije prestajalo. Dva zemljotresa jedan za drugim”, rekla je za N1 Sudisa Ozkan.
Nestalo je struje. Nastaje haos.
“Čula sam komšije kako vrište. Zvuk samog zemljotresa je bio užasan, strah je u kostima tada. Bile smo u hodniku jer je bez prozora. I nije prestajalo pa smo ušle u dnevnu sobu gdje je kauč i stali smo u onaj dio gdje je tzv. trokut da se sakrijemo.
I onda smo otvorili vrata. Kada smo izašli vani kiša je padala. U momentu smo bile mokre i kada smo pogledale oko sebe sve srušeno…”, priča Sudisa.
Nevjerovatnu smirenost je pokazala u tim momentima pa je telefonom nazvala roditelje da im javi da su dobro.
“Sve je bilo popucalo. Mi smo tada bile u autu. Nije prestajalo podrhavati pa se nismo ni u autu osjećale bezbjedno. Nije se moglo nigdje jer su zgrade popadale na cestu.
Nisam mogla prepoznati gdje je koja zgrada iako toliko dugo tu živim. Jednostavno ne možete ništa, a zima”, opisuje te momente Sudisa Ozkan.
Kaže kako su sve mreže nestale i kako nije bilo interneta.
“I još je veća agonija tada. Zahvaljujući Udruženju Zambak udružile su se da mi pomognu. Jedan biznismen Mustafa iz Izmira, žena mu je bosanka i sve je pokušao da uradi. Sve su učinili da me nađu i spase.
Telefon je uspio da radi na par momenata i uspjela sam da javim gdje smo tačno. Mustafa je poslao svog vozača. No, i on je imao nesreću pa smo i njega čekali”, priča Sudisa.
U opštem haosu svi su gledali šta da urade. Vozač je pješke došao po Sudisu i njenu Azru.
“’Vi ste moj emanet’ rekao nam je kada je došao i pješačili smo do auto-puta gdje je njegovo auto. Ono je bilo pokvareno i tu smo bili dan i po. Nismo imale ni šta da jedemo, ali sigurni smo to je bilo bitno. Drugi vozač je potom došao do nas”, ispičala je Sudisa.
Sada se prisjeća svih momenata i jedan je upečatljiv. Tokom haosa Sudisa je ponovo ušla u zgradu, iako su joj komšije govorile da to nipošto ne radi, jer je u stanu ostala njihova mačka, a malena Azra nije htjela da čuje da idu dalje bez nje. Izvukli su je i spasili.
Dok su se vozile prema sigurnom Sudisa priča kako je posmatrala okolne dijelove i vidjela ruševine kao i mnogo mrtvih ljudi. U narednim satima dobijale je samo informacije o poginulim bliskim ljudima.
Brat od njenog muža je poginuo. Neki njeni prijatelji takođe, kao i pojedini učenici kojima je predavala. To je Sudisi trauma i šok od kojeg se pokušava oporaviti.
Kada je sjela u avion za Sarajevo, emocije su je preplavile za N1info.com
U Tursku se planira vratiti, a sada joj je najbitnije da se dobro odmori. I ona i njena Azra.
