Teniski lakat je termin koji opisuje zapaljenje pripoja mišića opružača šake na spoljašnjem epikondilu nadlaktice.
Iako se ime vezuje za sport, u 95 odsto slučajeva ovo stanje se javlja kod nesportista, kod ljudi koji se bave zanimanjima koja iziskuju pretjerano korišćenje mišića opružača šake, kao što su, automehaničari, kuvari, stomatolozi, hirurzi, ljudi koji rade za kompjuterom i sl..
U suštini teniski lakat najčešće dobijaju osobe koje nemaju veze sa tenisom. U ostalih pet odsto slučaja “na udaru” su teniseri, bacači koplja, rukometaši, penjači, hokejaši, kuglaši, kaže za CdM dr Dejan Miljković, specijalista fizijatrije sa Vojno medicinske akademije u Beogradu i stručni konsultant u ZU “Tesla Medical” u Beranama.
Prema njegovim riječima, lateralni epikondilitis je zastupljen kod oba pola, između 30. i 50. godine, najčešće na dominantnoj ruci.
On navodi da dominantni simptom teniskog lakta je bol na mjestu pripoja tetive za kost (spoljašnji epikondil).
Takođe, kako je kazao, postoji napetost mišića spoljašnje strane podlakta koja se može u nekim slučajevima spuštati cijelom dužinom podlakta, sve do šake.
“Ponekad, bol može biti toliko jak da pacijenti ne mogu da otključaju vrata ili da drže olovku u ruci. Prema simptomima, teniski lakat se dijeli na četiri faze:
1.Bol se javlja nekoliko sati nakon aktivnosti
2.Bol nastaje pri kraju i neposredno poslije same aktivnosti
3.Bol se javlja u toku aktivnosti i pojačava se postepeno
4.Bol postoji u miru, i sprečava bilo kakvu aktivnost koja uključuje zahvaćenu ruku”, objašnjava dr Miljković i dodaje da za vrijeme pregleda bol se pojačava palpacijom na pripoj ekstenzora na spoljašnjem epikondilu.
Dr Miljković navodi da bol se uglavnom pojačava ako pacijent opruži lakat dok ispitivač vrši pritisak na zahvaćenu regiju.
“Osim kliničkog pregleda i tipičnih provokacionih testova, u dijagnostičke svrhe koriste se još i radiografija (rendgen), magnetna rezonanca i ultrasonografija. U 20 odsto slučajeva, na rendgenskom snimku mogu se uočiti sitni kalcifikati na tetivi ili na samom pripoju mišića za kost. U dijagnostici teniskog lakta vrlo je važno isključiti neka druga patološka stanja sa sličnim simptomima”, naglasio je on.
Prema njegovim riječima najčešće se radi o sindromu radialnog tunela.
“Radialni tunel je prostor manji od 5 cm i proteže se od glavice nadlakatne kosti do distalnog dijela mišića supinatora. Kroz ovaj tunel prolazi nerv radialis koji može biti pritisnut od strane mišića i zadebljalih fibroznih traka. U simptomatologiji dominira bol, trnjenje, slabost mišića. Bol se pruža spoljnom stranom podlaktice a može ići do šake i prstiju. Test kojim se potvrđuje sindrom radialno tunela je test supinacije protiv otpora koji je u slučaju teniskog lakta uglavnom negativan. Mada se kod određenog broja pacijenata može biti prisutan i teniski lakat i sindrom radialnog tunela”, objašnjava dr Miljković.
Kada je u pitanju liječenje teniskog lakta vrlo je važno da se sa terapijom mora početi što je prije moguće.
” Znači, ne smiju se ignorisati simptomi već bi trebalo da se pacijenti javi ljekaru pri pojavi prvih znakova ovog problema. U prvoj fazi važno je odmah prestati sa aktivnostima koje su dovele do navedenih simptoma, bilo da je u pitanju sportska aktivnost ili zanimanje. Tri puta dnevno se savjetuje hlađenje ledom u trajanju od najviše 10 minuta. Ukoliko je potrebno mogu se oralno uzimati neseroidni antireumatici(diklofen, Brufen,…).
Druga faza podrazumijeva uvođenje fizikalne terapije i vježbi istezanja. U trećoj fazi pacijenti se vraćaju postepeno svojim aktivnostima ali im se savjetuje upotreba specijalnih ortoza (steznika). U slučajevima kada fizikalna terapija ne da adekvatne rezultate pristupa se infiltraciji anestetika (Lidokain, Prokain) ili kortikosteroida”, zaključuje dr Miljković.
