Miloš i ja smo se vjenčali prije 3 godine. Naš zajednički život je ispunjen raznim izazovima, ali uz pravu ljubav sve je moguće postići i svaki izazov smo riješili bez problema.
Zovem se Ajša i iz Bijeljine sam. Moji su svi rođeni Bijeljinci, a jedino sam ja rođena u Njemačkoj jer sam 1999. godine rođena u izbjeglištvu. Imali smo tu sreću da nam je komšija Srbin pomogao da izađemo iz Bijeljine početkom rata i Bogu hvala svi smo preživjeli.
S početka dvijehiljaditih vratili smo se odakle smo otišli početkom rata. Nije nam bilo lako na početku ali insan svašta preživi i ljudi su preživljavali razne nedaće pa se i ne žalim toliko. No dobro, da ne dužim o tome previše.
Bez obzira na sve, nikad nisam učena da mrzim. Mržnja razara dušu a i tijelo. Živim i radim u Bijeljini i ne žalim se. Tu su mi moji, tu su prijatelji, tu su mi uspomene. Često ljudi kažu Bijeljina nije kao nekada. Pa koji grad u Bosni jeste kao nekada?
Da bogdo postoji bar jedan takav, ali nema. Svi smo razoreni i duhovno i mentalno, samo je neko manje a neko više. Ovo je prosto moje mišljenje i sviđalo se nekome to ili ne, to je tako.
U slobodno vrijeme pjevam. Moj babo Ekrem izvanredno pjeva ali se nikad nije okušao u tom pozivu. Volio je babo prije zapjevati u kafani ali ne za mikrofonom nego za stolom, s društvom.
Prije je bio veliki meraklija ali danas ga je zdravlje izdalo pa se sve rjeđe nakani i za svoju dušu da zapjeva, kamoli za drugog. Često sam govorila da je šteta što takav talenat nije osvojio svijet. Prava je šteta da takav talenat jednog dana u grob odnese svoje zlatne glasne žice a takav glas je mogao mnogo emocija da probudi, mnogo suza prolije, mnogo sreće da donese. Sve zavisi kako se ko osjeti u tom trenutku.
Nekad i sama zaplačem zbog toga, ali šta ću, sam je tako odabrao. Sjećam se da je pričao da ga je Šefik Ibrahimović, Zlatanov otac, ubjeđivao da počne profesionalno da pjeva, ali ništa od toga nije bilo.
Jedne sam prilike gostovala na BN televiziji, još 2014. godine. Otpjevala sam jednu autorsku pjesmu u jednoj muzičkoj emisiji. Sa ove perspektive gledano, mene je pomalo blam tog nastupa ali babo mi je rekao da sam ja kao tadašnja petnaestogodišnjakinja uradila nešto što mnogi ne bi. Sama napisala pjesmu, sama ju otpjevala i dovoljno “luda” bila da se usudim izaći na TV.
“Ti nisi curica koja treba nečega stidi, ti si curica koja je tim nastupom odlučila da osvoji svijet, kako god ti to tumačila. Malo je reći koliko smo ponosni na tebe”, govorio mi je otac a majka potvrđivala.
Ubijedi mene raja da pjevam u jednoj kafanici. Bio je petak veče. “Hajde, hajde, hajde” i ja stvarno pristanem. Dogovori društvo meni posao s gazdom da pjevam i bi tako.
Naravno, pustili su mu prvo moj nastup kada sam pjevala na BN televiziji i gazdi se dopadne. Dođe ta veče. Pola sata prije nastupa mene trema puca ijuuuu. Mislila sam da ću crknuti. Napravila sam spisak od nekih tridesetak pjesama.
Počela sam da pjevam i držala sam tempo i atmosferu. U jednom trenutku sam zapjevala od Viki Miljković – Hajde vodi me odavde. Dolazi dio pjesme koji sam pjevala “Negde kiša sreće pada, negde izvan ovog grada, zato ruke pruži meni i pođimo zagrljeni…” u tom trenutku jedan momak pokazuje rukama “hajmo”, gestikulira grljenje i pokazuje rukom kao da idemo. Lijep kao iz snova a ja pjevam.
Odvlačio mi je pažnju a ja kao da me neki šejtan tjera da opet pogledam u njega. Plašila sam se da ću se pogubiti i zaboraviti tekst. Ma ne da mi đavo mira. Gledam ponovo u njega a on svojim očima mene osvaja i šarmira.
Završila sam pjesmu i morala sam napraviti kratku pauzu a kolega iz orkestra koji me je pratio počeo je da pjeva par pjesama. Zapalila sam cigaretu i uzela redbull, da bih imala snage nastaviti pjevati, prilazi taj momak, pruža mi ruku i predstavlja mi se da je Miloš. Pitala sam ga šta želi i odakle je.
Odgovorio mi je da je iz Bijeljine i da veliku želju ima da se upoznamo, na šta sam se ja zadovoljno nasmijala i rekla da sam takođe Bijeljinka a on je izrazio oduševljenje.
“Ajša, prelijepo pjevaš, prelijepo izgledaš. Ta tvoja crna kosa i vitka linija ne mogu nijednog muškarca ostaviti ravnodušnim. Dozvoli mi da te upitam da se upoznamo, jer ako je tvoja fizička ljepota proporcionalna unutrašnjoj ja bih bio lud da ti se ne javim i ne zamolim za kafu.”
Gledam ga, lijep a kako vidim i načitan u prvi mah, pa hajde, što ne bih s njim popila piće. Nije ni prvi a vjerovatno ni posljednji.
“Pa obzirom na to da si jako uljudan, kulturan i rječit, nemam problem da se vidimo i popijemo piće”, rekoh mu i dodah: “Vidi, slobodna sam tek u nedjelju oko 16:00h, pa možemo se negdje naći”.
Dala sam mu instagram. Insistirao je da mu na njegovom telefonu lično svojom rukom upišem nalog i da me zaprati. Uradila sam to. Ja se pravim nešto važna, ko fol bukirana sam, zauzeta i kao ne mogu do nedjelje a bukvalno sam sutradan mogla, bilo kad. I jako mi je prijalo što mi se javio. Rekla sam mu prihvatiću ga kad stignem a ja jedva čekam da ga prihvatim.
Završio se nastup. Otišla sam kući, istuširala sam se. Pred spavanje ulazim na instagram, vidim njegov zahtjev. Pravim se važna, kuliram a pucam od muke. I tako gledam u zahtjev, gledam, gledam… Izdržala sam do nedjelje da ga ne prihvatim.
Nije bio naporan u DM-u, što mi je i okej i nije okej. Ali to što je meni i okej i nije okej je samo produkt emocija koje su mi se pomiješale a dobro, žensko sam, volim nekad da komplikujem sama sebi, priznajem.
Zahtjev sam, kao što rekoh, prihvatila u nedjelju, negdje oko 11:00 h. Već oko 13:00 h stiže poruka s pitanjem gdje se vidimo u 16:00h. I tako ja glumim neku vokalnu umjetnicu (možeš misliti kakva sam umjetnica a imam samo jedan nastup u kafani) a srce mi igra od sreće što ćemo se naći. Dogovorimo se da se nađemo u jednom kafiću u strogom centru grada – Omcaffe.
Tako je i bilo. Nalazimo se. Ja se sredila kao da na bal idem u crnoj, šljaštećoj haljini i ravnom kosom a vala je i on bio s lijepom košuljicom, pantalonama na peglu a cipele se sijaju. Kao da smo par koji ide na svadbu a ne na obično piće gdje se tek drugi put vidimo. Mada, pomisao na par mi se jako sviđala a na kraju ostvarila.
Vodili smo jako kvalitetan razgovor. Navela sam mu, pored ostalog, da sam širokih shvatanja i da me nacionalne i vjerske odrednice ne zanimaju u smislu da ću nekoga zbog toga manje ili više voljeti ili poštovati.
Moja je parola da ljude gledam po ljudskosti a ne po nekim nametnutim podjelama. Što je najbolje u svemu, takav je i on. On je inače 1995. godište, ali mi je naglasio da je rođen u decembru, kada je završen rat, te skrenuo pažnju na to da smo i on i ja rođeni nakon rata i da to što su neki u naše ime odlučivali nema veze sa nama jer nas dvoje smo djeca mira. Ja sam se topila i ne mogu da vjerujem šta čujem…
I tako, dok smo pili vino, muzika se savršeno uklapala u ambijent i raspoloženje koje je obostrano. U jednom trenutku od uzbuđenja se polijem vinom, srećom nisam puno. Ustaje džentlmenski, kleknu i izvadivši maramicu iz džepa, kao pravi kavaljer, mi obrisa ruku koju sam polila.
Brisao je sve sporije a sve više me je gledao u oči a ja gorim! Sklonio je maramicu i pomilovao mi ruku, dok sam mu očima davala znak da slobodno može nastaviti.
Nastavio je još nekih 10 s, da bude siguran da je obrisao vino sa moje šake i kao svaki kavaljer poljubio mi ruku. Znala sam!!! U tom trenutku sam znala da je on taj, nema dalje. Kada smo završili razgovor i upoznavanje, pitao me je u kom pravcu idem, na šta sam odgovorila da ću zvati oca da dođe po mene, jer me je i dovukao on, da ne hodam kroz pola Bijeljine tako sređena i u haljini.
Ponudio mi je da me odveze, na šta sam uz blago opiranje pristala jer je rekao da insistira i da ne cimam oca. Pristala sam! Sjela sam u auto, odvezao me je do kuće. Kako vrijeme brzo prođe, već je bilo oko 19:00h, polumrak, hladno vrijeme. Pružio mi je ruku, zahvalio mi se što sam došla i ispoštovala ga i krenuo da me poljubi u obraz a ja… a ja… ja onako sva izbezumljena ga slučajno poljubim na samu ivicu usne, na šta sam se brzo trgla i rekla mu da oprosti, lažući da sam umorna, da nisam baš najbolje skoncentrisana, na šta je on ostao u položaju s koga sam se ja odvojila kad sam ga poljubila.
Čekao je, čekao, lagano se smijao i tek blago glavom potvrdno mi nešto dao do znanja. Jasno mi je bilo šta! “Obzirom da si rekla da si slučajno pogriješila s poljupcem, dajem ti priliku da se ispraviš. Čekam.
Ako želiš, naravno”, rekao je. Nasmijala sam se sramežljivo, podigla glavu i poljubila… njegove usne. Poljubac je trajao par sekundi a meni kao da je vječnost. Uživala sam u svakoj milisekundi poljupca. “Greška je ispravljena, tačno onako kako treba”, rekao je Miloš i poručio da ćemo se čuti. Došla sam kući. Letim! Nonstop sam mislila na nas, na poljubac, na vrijeme provedeno u kafiću. Kao curica, koja doživi prvi poljubac sa svojom simpatijom.
Vidjela sam se s Milošem još koji put i to je bilo to. Znali smo da smo jedno za drugo. Ali, priznajem, plašila sam se malo reći svojima. Znam da nisu nacionalisti, ne mrze nikoga, ali opet, šta znam… Sjećam se kada sam odlučila da kažem svojim roditeljima kako sam doživjela strah od neprihvatanja.
Miloš je definitivno taj, koga sam cijeli život čekala, ali kako će to moji da prihvate? Ma ništa, nema čekanja. Neka bude kako bude. Sjedimo tako jedne nedjelje, gledamo nedjeljno popodne i odlučim da im kažem.
“Babo, majko, ovaj… imam momka.”
Babo: “Stvarno? Je li naš?” To pitanje me je presjeklo i unaprijed dotuklo. Već mi se želudac počeo okretati…
“Pa sad ne znam na šta misliš (pravim se luda a ubijeđena sam bila da misli na naciju)… Miloš se zove.”
Babo: “Pa pitam je li naš?”
Zbunjeno upitah: “Pa ne znam da li je ili nije, ali meni se jako sviđa.”
Babo: “Pitam je li iz Bijeljine, naš?”
“Da, da, Bijeljinac.”
Babo: “Pa to te pitam, mila. Znači naš je. Je li ga baš voliš? Kako ste se upoznali?”
Objasnim.
Babo: “S naše strane neće biti problema, vidi situaciju s njegove.”
“Ne brini babo, ni s njegove nema problema.”
Babo: “Ako si ti s njim sretna, mi smo još više. Ako bude problema nekih, idite odavde i ne rizikujte ni sekunde”.
Prišla sam, zagrlila i njega i majku i nisam mogla da odolim a da ne zaplačem.
Danas sam ponosna Miloševa supruga.
(Dešavanja u Bijeljini)
