Obućarski zanat više od pola vijeka živi u porodici Kelečević iz Laktaša, a Milorad (74), Savo (47) i Nemanja (26), djed, sin i unuk danas su jedini obućari u tom gradu.
Nemanja Kelečević kaže da je najmlađi registrovani obućar u Republici Srpskoj. Ponosan je na tradiciju koju čuva njegova porodica više od 50 godina, a koja je počela kada je njegov djed krenuo na zanat s 15 godina te svoje znanje prenio na sina Savu, koji je tajne posla otkrio Nemanji.
Jedini u regiji
Nemanja je ekipi Anadolije ispričao da je od malih nogu stalno boravio u radnji gledao, učio i “očima krao zanat”.
“Definitivno sam od malih nogu to zavolio i znao sam da ću se time baviti. Sticajem okolnosti kada sam upisivao srednju školu, baš te godine se otvorio taj smjer u Banjaluci, tako da sam upisao, završio, nastavio se baviti, preuzeo. Već s 18 godina, poslije završetka srednje škole odmah sam počeo raditi”, kaže Nemanja.
Dodao je da je jedini koji se nastavio baviti ovim zanatom po završetku srednje škole iz razreda koji je imao 30 učenika.
Za svoj posao kaže da je dosta težak, jer je danas obuća jako komplikovana, ima mnogo boja, kvarovi nisu jednostavni za riješiti, a klijenti očekuju da se uradi najbolje što je moguće. Kelečevići se trude da spase sve što može biti spašeno.
“Ima posla, jako puno, ovdje smo jedini u regiji, do Banjaluke nema obućara i do Gradiške isto”, kaže Nemanja.
Spašavanje zanata
Uputio je apel vlastima da pokušaju podsticajima spasiti ovaj zanat od propadanja, jer smatra da se ne bi smjelo pustiti za obućari nestanu.
“Jako puno je ovaj zanat potreban, a vlast ne čini ništa po tom pitanju da se to spasi, da opstane. Imao sam dosta ponuda da idem vani, da radim tamo. Međutim, ovdje sam odrastao, ovdje su mi porodica i prijatelji, ne dozvoljavam da se to ovdje ugasi i uguši, ali nemam neku podršku”, rekao je Nemanja Kelečević.
Kaže da je danas nemoguće pronaći obućara kojeg bi zaposlio, jer u toj branši nema ljudi. Ovim zanatom bave se starije osobe, a mnogi od njih su prestali raditi.
Mladima je poručio da je prednost ovog zanata što nema mnogo ljudi koji se njime bave, tako da bi imali jako puno posla i uvijek bi imali šta raditi.
“Svaki posao ima svoje mane i prednosti, tako i ovaj, ali opet smatram da je dobar posao, u zatvorenom si, ljeti u hladnom, zimi u toplom, sjedi radi, nauči samo dobro zanat i siguran si”, kaže on.
Milorad Kelečević kaže da je on začetnik svega, da je prenio znanje na sina koji je brzo shvatio posao i zavolio ga. Kasnije se, kaže, i unuk prihvatio zanata, a danas voli da radi i vrijedan je.
“Jako puno je ovaj zanat potreban, a vlast ne čini ništa po tom pitanju da se to spasi, da opstane. Imao sam dosta ponuda da idem vani, da radim tamo. Međutim, ovdje sam odrastao, ovdje su mi porodica i prijatelji, ne dozvoljavam da se to ovdje ugasi i uguši, ali nemam neku podršku”, rekao je Nemanja Kelečević.
Kaže da je danas nemoguće pronaći obućara kojeg bi zaposlio, jer u toj branši nema ljudi. Ovim zanatom bave se starije osobe, a mnogi od njih su prestali raditi.
Mladima je poručio da je prednost ovog zanata što nema mnogo ljudi koji se njime bave, tako da bi imali jako puno posla i uvijek bi imali šta raditi.
“Svaki posao ima svoje mane i prednosti, tako i ovaj, ali opet smatram da je dobar posao, u zatvorenom si, ljeti u hladnom, zimi u toplom, sjedi radi, nauči samo dobro zanat i siguran si”, kaže on.
Milorad Kelečević kaže da je on začetnik svega, da je prenio znanje na sina koji je brzo shvatio posao i zavolio ga. Kasnije se, kaže, i unuk prihvatio zanata, a danas voli da radi i vrijedan je.
Zahvaljujući novim generacijama Milorad danas nema previše posla, pomaže kada je gužva i kako kaže ako nešto nije jasno, objasni.
Zadovoljan je što su se njegov unuk i sin opredjelili da budu obućari.
“Oni su sami se odlučili za to, naročito unuk, on je od svog šestog razreda non-stop bio s nama tu i posmatrao kako se radi i rekao ja ću isto da budem obućar”, kaže Milorad Kelečević.
Umjetnost u poslu
Govoreći o ovom pozivu, Milorad se prijetio da kada je on učio zanat nije bilo jednostavno kao danas, dosta se radilo ručno. Kada je otišao u Zagreb na zanat, prvih sedam do deset dana nije mi se svidjelo nikako, ali kaže nije imao novca da se vrati kući i tako je ostao tamo. Po završetku zanata 18 godina bio je u Zagrebu gdje je takođe imao svoju radnju čija fotografija zauzima posebno mjesto u današnjoj radnji Kelečevića.
U Laktaše se vratio 1982. godine i kako kaže bilo je malo teško na početku, dok se nisu uhodali, a sada je posla i previše.
On smatra da je ovaj posao gotovo umjetnički, a da ništa nije teško za uraditi.
“Ovaj zanat neće nikada izumrijeti, dok je svijeta i vijeka cipele će se popravljati”, kaže Milorad.
Njegov sin Savo Kelečević zadovoljan je što je nastavio očevim stopama.
“Iskreno rečeno jesam, da nisam zadovoljan ne bi ni dijete usmjerio u ovom pravcu. Od ovog rada se može živjeti, ne može se nešto veliko ostvariti i biti ne znam koliko bogat, ali može se od ovog posla normalno živjeti”, rekao je on.
Kaže da je sa sinom Nemanjom radio od malih nogu i usmjerio ga u ovom pravcu.
“Kao i svaki posao ima lakšu i težu stranu, ali kada se to nauči, kada se zna lijepo raditi, onda je lako”, rekao je on.
Izumiranje zanata
Kelečevići se osim obuće popravljaju i kožna sjedišta u automobilima, volane, ručice mjenjača, stolice i drugi kožni namještaj, torbe, novčanike sve što mušterije traže, a kažu da sve što mogu uraditi ne odbijaju.
U svakodnevnom radu koriste mašine koje je nabavio Milorad kada je počinjao sa radom. Ima ih starih i po 100 godina, ali su i dalje u funkciji.
Savo kaže da su današnje mašine iste, iako imaju savremeniji oblik, funkcija je ista, tako da za sada neće mijenjati očeve mašine.
Naglasio je da nažalost zanati izumiru.
“Odgovorno tvrdim: ovo ćemo mi čuvati još uvijek, tako da Laktašani i okolina Laktaša ne treba da se brinu što se tiče ovog zanata, ali zanati lagano odumiru, omladina odlazi u inostranstvo, tu bi trebalo malo više podsticaja, više na tome da se radi, da omladina ostane ovdje”, dodao je Savo Kelečević.
Obućarski zanat više od pola vijeka živi u porodici Kelečević iz Laktaša, a Milorad (74), Savo (47) i Nemanja (26), djed, sin i unuk danas su jedini obućari u tom gradu.
Nemanja Kelečević kaže da je najmlađi registrovani obućar u Republici Srpskoj. Ponosan je na tradiciju koju čuva njegova porodica više od 50 godina, a koja je počela kada je njegov djed krenuo na zanat s 15 godina te svoje znanje prenio na sina Savu, koji je tajne posla otkrio Nemanji.
Jedini u regiji
Nemanja je ekipi Anadolije ispričao da je od malih nogu stalno boravio u radnji gledao, učio i “očima krao zanat”.
“Definitivno sam od malih nogu to zavolio i znao sam da ću se time baviti. Sticajem okolnosti kada sam upisivao srednju školu, baš te godine se otvorio taj smjer u Banjaluci, tako da sam upisao, završio, nastavio se baviti, preuzeo. Već s 18 godina, poslije završetka srednje škole odmah sam počeo raditi”, kaže Nemanja.
Dodao je da je jedini koji se nastavio baviti ovim zanatom po završetku srednje škole iz razreda koji je imao 30 učenika.
Za svoj posao kaže da je dosta težak, jer je danas obuća jako komplikovana, ima mnogo boja, kvarovi nisu jednostavni za riješiti, a klijenti očekuju da se uradi najbolje što je moguće. Kelečevići se trude da spase sve što može biti spašeno.
“Ima posla, jako puno, ovdje smo jedini u regiji, do Banjaluke nema obućara i do Gradiške isto”, kaže Nemanja.
Spašavanje zanata
Uputio je apel vlastima da pokušaju podsticajima spasiti ovaj zanat od propadanja, jer smatra da se ne bi smjelo pustiti za obućari nestanu.
“Jako puno je ovaj zanat potreban, a vlast ne čini ništa po tom pitanju da se to spasi, da opstane. Imao sam dosta ponuda da idem vani, da radim tamo. Međutim, ovdje sam odrastao, ovdje su mi porodica i prijatelji, ne dozvoljavam da se to ovdje ugasi i uguši, ali nemam neku podršku”, rekao je Nemanja Kelečević.
Kaže da je danas nemoguće pronaći obućara kojeg bi zaposlio, jer u toj branši nema ljudi. Ovim zanatom bave se starije osobe, a mnogi od njih su prestali raditi.
Mladima je poručio da je prednost ovog zanata što nema mnogo ljudi koji se njime bave, tako da bi imali jako puno posla i uvijek bi imali šta raditi.
“Svaki posao ima svoje mane i prednosti, tako i ovaj, ali opet smatram da je dobar posao, u zatvorenom si, ljeti u hladnom, zimi u toplom, sjedi radi, nauči samo dobro zanat i siguran si”, kaže on.
Milorad Kelečević kaže da je on začetnik svega, da je prenio znanje na sina koji je brzo shvatio posao i zavolio ga. Kasnije se, kaže, i unuk prihvatio zanata, a danas voli da radi i vrijedan je.
“Jako puno je ovaj zanat potreban, a vlast ne čini ništa po tom pitanju da se to spasi, da opstane. Imao sam dosta ponuda da idem vani, da radim tamo. Međutim, ovdje sam odrastao, ovdje su mi porodica i prijatelji, ne dozvoljavam da se to ovdje ugasi i uguši, ali nemam neku podršku”, rekao je Nemanja Kelečević.
Kaže da je danas nemoguće pronaći obućara kojeg bi zaposlio, jer u toj branši nema ljudi. Ovim zanatom bave se starije osobe, a mnogi od njih su prestali raditi.
Mladima je poručio da je prednost ovog zanata što nema mnogo ljudi koji se njime bave, tako da bi imali jako puno posla i uvijek bi imali šta raditi.
“Svaki posao ima svoje mane i prednosti, tako i ovaj, ali opet smatram da je dobar posao, u zatvorenom si, ljeti u hladnom, zimi u toplom, sjedi radi, nauči samo dobro zanat i siguran si”, kaže on.
Milorad Kelečević kaže da je on začetnik svega, da je prenio znanje na sina koji je brzo shvatio posao i zavolio ga. Kasnije se, kaže, i unuk prihvatio zanata, a danas voli da radi i vrijedan je.
Zahvaljujući novim generacijama Milorad danas nema previše posla, pomaže kada je gužva i kako kaže ako nešto nije jasno, objasni.
Zadovoljan je što su se njegov unuk i sin opredjelili da budu obućari.
“Oni su sami se odlučili za to, naročito unuk, on je od svog šestog razreda non-stop bio s nama tu i posmatrao kako se radi i rekao ja ću isto da budem obućar”, kaže Milorad Kelečević.
Umjetnost u poslu
Govoreći o ovom pozivu, Milorad se prijetio da kada je on učio zanat nije bilo jednostavno kao danas, dosta se radilo ručno. Kada je otišao u Zagreb na zanat, prvih sedam do deset dana nije mi se svidjelo nikako, ali kaže nije imao novca da se vrati kući i tako je ostao tamo. Po završetku zanata 18 godina bio je u Zagrebu gdje je takođe imao svoju radnju čija fotografija zauzima posebno mjesto u današnjoj radnji Kelečevića.
U Laktaše se vratio 1982. godine i kako kaže bilo je malo teško na početku, dok se nisu uhodali, a sada je posla i previše.
On smatra da je ovaj posao gotovo umjetnički, a da ništa nije teško za uraditi.
“Ovaj zanat neće nikada izumrijeti, dok je svijeta i vijeka cipele će se popravljati”, kaže Milorad.
Njegov sin Savo Kelečević zadovoljan je što je nastavio očevim stopama.
“Iskreno rečeno jesam, da nisam zadovoljan ne bi ni dijete usmjerio u ovom pravcu. Od ovog rada se može živjeti, ne može se nešto veliko ostvariti i biti ne znam koliko bogat, ali može se od ovog posla normalno živjeti”, rekao je on.
Kaže da je sa sinom Nemanjom radio od malih nogu i usmjerio ga u ovom pravcu.
“Kao i svaki posao ima lakšu i težu stranu, ali kada se to nauči, kada se zna lijepo raditi, onda je lako”, rekao je on.
Izumiranje zanata
Kelečevići se osim obuće popravljaju i kožna sjedišta u automobilima, volane, ručice mjenjača, stolice i drugi kožni namještaj, torbe, novčanike sve što mušterije traže, a kažu da sve što mogu uraditi ne odbijaju.
U svakodnevnom radu koriste mašine koje je nabavio Milorad kada je počinjao sa radom. Ima ih starih i po 100 godina, ali su i dalje u funkciji.
Savo kaže da su današnje mašine iste, iako imaju savremeniji oblik, funkcija je ista, tako da za sada neće mijenjati očeve mašine.
Naglasio je da nažalost zanati izumiru.
“Odgovorno tvrdim: ovo ćemo mi čuvati još uvijek, tako da Laktašani i okolina Laktaša ne treba da se brinu što se tiče ovog zanata, ali zanati lagano odumiru, omladina odlazi u inostranstvo, tu bi trebalo malo više podsticaja, više na tome da se radi, da omladina ostane ovdje”, dodao je Savo Kelečević za Agenciju Anadolija.
