Nemanja Đukić, prof.dr Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, ozbiljno se bavi i bodibildingom što je mora se priznati prilično neuobičajeno za ljude njegovog primarnog poziva.
Vanredni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci, Nemanja Đukić, autor je brojnih naučnih radova iz oblasti sociologije, teorije kulture, sociološko-političke teorije i fenomenologije savremenog društva.
Ali i čovjek koji se najozbiljnije bavi bodibildingom, za kojeg je u intervjuu za MONDO istakao da je definitivno najzahtjevniji od svih drugih s obzirom na znanje, trud, ulaganje i koncentraciju koja je neophodna da bi samo učestvovalo na takmičenju, a kamoli osvajale titule.
Obično se bodibildingom bave mladi ljudi, pa onda nakon što izgrade i isklešu svoje tijelo, poput vjerovatno najpoznatijeg bodibildera svijeta Arnolda Švarcenegera, pronađu pravu vokaciju.
Kod Đukića je proces išao potpuno obrnuto – najprije je postao doktor nauka i profesor, a tek onda u poznoj mladosti, da ne kažemo “srednjim” godinama, postao bodibilder.
“Sigurno da ima više motiva. Kao dijete sam uvijek nešto trenirao – džudo, boks, fudbal, a onda je došao rat, a potom zbog spleta okolnosti – od loše materijalne situacije, istorijskih okolnosti i slično, nisam uspio da se posvetim sportu kako sam želio. Takođe nisam uspijevao da osiguram kontinuitet koji je jako važan za ozbiljnije bavljenje ovim sportom. Vodio sam se i filozofskom idejom (starih Grka. prim.aut) ravnoteže duha i tijela, a desilo se da sam zbog egzistencije najprije morao da se školujem – fakultet, magisterij i doktorat, a onda se otvorio prostor da se malo bavim sobom. To je bilo negdje 2015. godine, ćerka je malo odskočila, pa sam mogao da se posvetim i od tada sam do danas konstantan u bodibildingu. Istina je da obično mladi ljudi krenu da se bave ovim, a kod mene je bilo obrnuto, što se ispostavilo kao jako dobro. Prirodno je da budete mladi i lijepi sa 20-ak godina, a oko 40. godine to postane dosta teže. Čak i ukoliko bih iz neke nulte pozicije kretao ponovo, ovako bih to isplanirao”, rekao je Đukić na početku razgovora za naš portal.
Prema njegovim riječima, za tri-četiri godine treninga u bodibildingu dođe se u neki anatomski maksimum vlastitog tijela.
“Tada sam otkrio nema ništa novo, a po prirodi mi je intelektualna komponenta izuzetno važna. Htio sam da razumijem o čemu se tu zaista radi jer kod nas postoji stereotip da su bodibilderi sirovi ljudi, ali to je primijenjena medicina. Bodibilding je suštinski teži nego medicinski fakultet. Naravno, tu je biomehanika, rad u teretani koji kroz mišićni stimulans treba da izazove neku biohemijsku reakciju i ključna stvar je biohemijsko upravljanje, koje se vrši kroz hranu, suplementaciju, odmor i u kasnijoj fazi kroz, kako se kolokvijalno kaže, hemiju. U ovom sportu svaki unos hrane izaziva određenu hormonalnu reakciju, to je veoma složen sistem koji zahtijeva mnogo primijenjenog znanja iz medicine. U jednom trenutku sam shvatio da nemam napretka oko forme i znanja, pokušavao sam pronaći neke edukacije, nisam uspio pa sam odlučio da odem na takmičenje”.
Iako je ogroman uspjeh proći pripreme i dospjeti na samo takmičenje, Đukić je uspio i da osvoji prvo mjesto na posljednjem nadmetanju u Budimpešti.
“Spremao sam se najprije za državno prvenstvo Bosne i Hercegovine, koje je propalo zbog pandemije korona virusa, kasnije sam upoznao predsjednika IBFF-a za BiH Adnana Alagića, koji mi je ponudio da se takmičim i već na prvom nastupu na Еvropskom prvenstvu u Mađarskoj sam osvojio četvrto mjesto. Potom sam se malo opustio pred Balkansko prvenstvo, gdje je bila mnogo veća konkurencija i osvojio sam osmu poziciju. I onda sam opet krenuo da se ozbiljno spremam, izišao sam na tzv. Predator klasik u IBFF-u u Mađarsku i ‘ubodem’ prvo mjesto. Pobijedio sam aktuelnog evropskog šampiona”, dodao je Đukić.
Banjalučki profesor se potom dotakao i antičke Grčke, koja je kolijevka naše civilizacije, pa samim tim i sporta.
“U antičkoj Grčkoj se znalo šta je to sport – aktivnost kojom se slavilo božansko porijeklo, to je teološki termin i zato su se ratovi, kao potpuno besmislene aktivnosti, zaustavljali prilikom Olimpijade. Danas mi ne znamo šta je sport, a šta je igra. Bodibilding je izrastao iz atletike, odnosno atletske gimnastike, pa se tako i zvao u periodu komunističke Jugoslavije sa Petrom Čelikom. Djelimično i zbog ideološkim razloga, a djelimično i zbog nedostatka pojmovne razvijenosti. Ali atletika je sve i fudbal, košarka, igra, sport…” Mondo.ba
