Prva generacija kojoj je od djetinjstva servirana ultraprerađena hrana.

Istraživanje koje je sproveo Univerzitet Mičigen došlo je do novih uznemirujućih spoznaja.

Otkrili su da je generacija X (1965-1980), ona između baby boomera i milenijalaca, zdravstveno najugroženija upravo zbog hrane koju su konzumirali ili je konzumiraju i dan danas, piše Independent.

Ozbiljna zavisnost
To je tek drugo istraživanje u SAD koje proučava povezanost starijih grupa i ultra-prerađene hrane (UPF), a ukazuje na to da je generacija X prva koja je od ranog djetinjstva imala takve namirnice kao značajan dio njihove ishrane.

Rezultati su jasni: 21 odsto žena i deset odsto muškaraca iz generacije X ispunjava kriterijume za zavisnost od ultra-prerađene hrane, što nadmašuje druge zavisnosti poput alkoholizma s 1,5 odsto i pušenja s četiri odsto.

Pojam ultra-prerađena hrana (ultra-processed foods) definisan je prema sistemu klasifikacije hrane Nova, koji su razvili istraživači sa Univerziteta u Sao Paulu u Brazilu.

Taj sistem dijeli hranu u četiri kategorije, u zavisnosti od toga kako se ona obrađuje prilikom proizvodnje.

Neprerađena ili minimalno prerađena hrana uključuje voće, povrće, mlijeko, ribu, jaja i druge namirnice kojima nisu dodati drugi sastojci. Prerađeni sastojci uključuju so, šećer i ulja koja se koriste za kuvanje. Prerađena hrana kombinuje prve dvije grupe na sličan način na koji se hrana obrađuje kod kuće, a u nju spadaju namirnice poput džema, ukiseljenog povrća ili konzerviranog voća i povrća.

Ultra-prerađena hrana sadrži više sastojaka koji bi se teško mogli naći u prosječnim kuhinjama, a neki od njih su hemijski konzervansi, emulgatori, zaslađivači, vještačke boje i arome.

Međutim, ovi sastojci još ne objašnjavaju zašto je generacija X toliko zavisna od ove određene grupe hrane i zašto neki pripadnici izbjegavaju društvena okupljanja od straha da će se na njima prejesti.

Oni pokazuju snažne žudnje za tim namirnicama i najčešće bezuspješno pokušavaju da smanje njihov unos ili osjećaju simptome slične apstinenciji. Takođe, grupa su koja najčešće pati od prekomjerne tjelesne težine, osjećaju se izolovano i pate od lošijeg mentalnog zdravlja.

S druge strane, generacija baby boomera nije toliko pogođena. Samo 12 odsto žena i četiri odsto muškaraca iz te „zlatne generacije“ ubrajaju se među zavisnike od ultra-prerađene hrane.

Krivo je djetinjstvo?
„Generacija X bila je prva koja je odrasla okružena ultra-prerađenom hranom. Ako ste bili dijete 1970-ih ili 1980-ih, kao ja, vjerovatno se sjećate da ste bili bombardovani reklamama za šareno zapakovane grickalice, brzu hranu i gotova jela“, kaže dr Karen Man, medicinska direktorka digitalne zdravstvene aplikacije Noom.

„Ta hrana nije bila samo dostupna, bila je oglašavana kao nešto normalno, zabavno i prikladno za cijelu porodicu. U određenom smislu, generacija X bila je prvi testni slučaj za to kako ishrana kojom dominiraju industrijski osmišljeni, izuzetno privlačni proizvodi utiče na dugoročne prehrambene navike.

Činjenica je da, kako su pripadnici te generacije tada bili mladi, njihovi ukusi i navike oblikovani su vrlo rano, što je dovelo do toga da takvoj hrani kasnije u životu teže odolijevaju“, dodaje dr Man.

To je takođe bila generacija u kojoj su oba roditelja radila, a obrazovanije stanovništvo značilo je da su se mnogi odselili od svoje šire porodice u potrazi za novim poslovnim prilikama, prenosi Jutarnji list.

„To je stvorilo generaciju ‘djece s ključem oko vrata’ – roditelji bi nam ostavili hranu poput gotovih pica, palačinki ili keksa da grickamo kad se vratimo iz škole.

Naši su zubi nastradali, puna su nam usta plombi, naša ishrana je patila, a sada, kada ulazimo u srednje godine, suočavamo se s visokim stopama metaboličkih problema – gojenjem, kardiovaskularnim rizicima i svim tim stvarima“, dodaje Rob Hobson, nutricionista i autor knjige Unprocess Your Family Life.

Ironično, visoki kalorijski sadržaj i poluindustrijska struktura ultra-prerađene hrane, zbog koje se ona jede i vari brže, djelimično su rezultat rada američkog biologa Paula Erliha koji je 1968. godine predvidio da će SAD 1980-ih doživjeti masovnu glad.

Erlih je napisao tada uticajnu knjigu „Population Bomb“ (Populacijska bomba), sumornu, ali potpuno pogrešnu knjigu koja je porast stanovništva nakon Drugog svjetskog rata smatrala neodrživim.

Mislio je da će biti toliko ljudi da će svi gladovati. Kako bi se to spriječilo, u razdoblju između 1980. i 1998. pojavila se industrija „Big Food“ kako bi ih sve nahranila, ali na kraju se stopa gojaznosti udvostručila.

„Taj strah od gladi stvorio je veliki finansijski podsticaj za povećanje proizvodnje energetski bogate hrane.

Takođe, došlo je i do tehnološkog napretka koji je doveo do proizvodnje prehrambenih proizvoda siromašnih hranljivim materijama, ali bogatih kalorijama po zalogaju – s previše zasićenih masti, previše dodatog šećera, previše soli, premalo vlakana, ali vrlo jeftinih“, objašnjava Sam Diken, istraživač pri Centru za istraživanje gojaznosti na UCL-u.

Kultura ekstremnih dijeta
Tada su se i duvanske kompanije uključile u proizvodnju hrane, koristeći svoje marketinške trikove i inovacije u proizvodima. Bilo ih je jako teško izbjeći, a tržište namirnicama bilo je u potpunosti neregulisano. To je bilo tragično za generaciju koja je na toj hrani odrasla tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, a zatim je uslijedio zaokret koji je stvari dodatno pogoršao.

Nakon što su ih preplavili kalorijama, proizvođači ultra-prerađene hrane počeli su da prodaju „dijetalne“ proizvode poput dijetne kole, žitarica s niskim udjelom masti ili bez masti, jogurta i namaza bez maslaca – u kojima je šećer zamijenjen aspartamom (koji može izazvati žudnju za slatkim), a masnoće su zamijenjene šećerom. Upravo bi to, sugeriše istraživanje Univerziteta Mičigen, moglo da objasni zašto žene češće razvijaju zavisnost od ultra-prerađene hrane.

„Jedno od mogućih objašnjenja jeste agresivan marketing ‘dijetalne’ ultra-prerađene hrane usmjeren ženama tokom 1980-ih.

Keks s niskim udjelom masti, jela za mikrotalasnu i drugi proizvodi bogati ugljenohidratima prodavali su se kao zdrava hrana, što može biti posebno problematično za one koji pokušavaju da smanje unos kalorija.

Njihov vještački stvoren nutritivni profil može podstaknuti obrasce zavisničkog jedenja. To posebno pogađa žene zbog društvenog pritiska vezanog za težinu“, kaže Ešli Girhardt, profesorka psihologije na tom univerzitetu.

Uz to, na početku 90-ih počela je i kultura dijeta pa su se pripadnicima generacije X nudile razne opcije za gubitak kilograma. Jedna od njih bila je i detoks dijeta koja je uključivala konzumaciju samo vode ili soka, takođe tu su i dijeta u kojoj se sedam dana jela samo niskokalorična supa od kupusa, dijeta kombinovane hrane u kojoj se određene namirnice nisu smele jesti zajedno jer se probavljaju različitom brzinom i Atkinsove dijete koje su imale jedno pravilo: jedi koliko hoćeš proteina i masti, ali bez ugljenih hidrata. Većina pripadnika ove generacije isprobala ih je gotovo sve.

Sanacija štete
Karolin Bak, zdravstvena psihološkinja, i dr Abigejl Fišer, profesorka fizičke aktivnosti i zdravlja, rade sa Semom Dikenom u Centru za istraživanje gojaznosti, gdje pokušavaju da odviknu zdravstvene radnike od ultra-prerađene hrane.

„Oni spadaju u visokorizične grupe zbog rada u smjenama i obilja ultra-prerađene hrane dostupne u bolnicama. Otkrili smo kako je cijela kultura dijeta zapravo obilježje starijih generacija, nismo je primijetili kod mlađih učesnika našeg istraživanja, oni imaju potpuno drugačiji način razmišljanja“, objašnjava Bak.

Za sve starosne grupe, istraživači su otkrili da kombinacija redovnih individualnih video poziva, mjesečnih grupa podrške, postavljanja ciljeva, samopraćenja, edukativnih brošura i internet stranica s informacijama predstavlja najbolji način kako bi se situacija s ishranom ispravila, a sve je temeljeno na nečemu što se naziva „točak promjene ponašanja“ (behaviour change wheel).