Srpska pravoslavna crkva /SPC/ danas obilježava praznik prenosa moštiju Svetog Georgija, u narodu poznat kao Đurđic.
Sveti Georgije bio je Hristov vojnik koji je odbio poslušnost caru Dioklecijanu, velikom progonitelju hrišćana, rekavši da se ne plaši da umre za svoju vjeru. Pogubljen je 303. godine.
Propovijedao je novozavjetnu vjeru i, prema predanju, čak je i carevu ženu Aleksandru uspio da preobrati u hrišćanstvo. Oboje su osuđeni na smrt odsijecanjem glave, a predanje kaže da je carica preminula prije izvršenja carske naredbe.
Na pravoslavnim ikonama i srednjovjekovnim freskama Sveti Đorđe je predstavljen kako jaše konja u vojvodskom odijelu i sa krstastim mačem ubija aždaju, koja je simbol paganske vjere, dok se na ikonama za praznik Đurđic predstavlja u stojećem stavu sa kopljem ili mačem u ruci.
U pravoslavnim manastirima Sveti Đorđe je prvi u redu svetih ratnika sa štitom i krstastim mačem.
Sveti Georgije je veoma poštovan u srpskom narodu i slavi se dva puta godišnje – 16. novembra kao praznik prenosa moštiju svetitelja – Đurđic, i 6. maja, kada se obilježava dan njegove smrti – Đurđevdan.
Prema narodnom vjerovanju zima dolazi sa Đurđicem, a odlazi sa Đurđevdanom.
U danima od 16. do 24. novembra ništa se ne daje iz kuće, ne prede se vuna i ništa se ne pere. Žene ne rade ručne poslove, a vjeruje se i da bi krojači i obućari trebalo da odmaraju.
Kod starijih ljudi postoji vjerovanje da ako je vreme za Mratince maglovito i zima će biti maglovita i promjenljiva, a ako je vedro, zima će biti jaka.
Takođe, strogo je zabranjeno loviti vukove, jer će lovce u suprotnom zadesiti velika nesreća i maler koji će ih pratiti i cijele sljedeće godine. U selima zapadne Srbije u ove dane se klalo, ćuteći u ranu zoru na kućnom pragu, crno pile ili mlad crni pijetao.
Prethodno se piletu ili pijevcu zaveže crnim koncem kljun da ne bi pustio nikakvog glasa. Odsječena pileća glava vezivala se crvenim koncem o verige, pa se sa njom bajalo u vrijeme dolaska vukova.
