Roditelji se često žale da njihova djeca zahtijevaju mnogo pažnja, i to je zaista tako, ali sreća je da im u stvari treba manje pažnja nego što zahtijevaju.
Međutim, većina roditelja to ne zna i u nekom trenutku shvati da je pet do dvanaest jer primijete da njihovo dijete nikada ne dobije dovoljno i da nikada neće biti ugodno. To je većinom zbog toga što djeca žele da budu viđena, ali većinu vremena upravo su samo posmatrana.
Mnogi roditelji dolaze do toga da im nevoljno posvećuju pažnju jer bi radije nešto čitali ili radili nešto drugo. Ali djeca su se dotad već navikla na njihovu neprestanu pažnju i postala su od nje zavisna. Ako poneka majka zbog toga u sebi osjeća agresivnost, to je zdrava reakcija, smatra porodični terapeut, predavač, autor i predagog Jasper Jul, prenosi Zelena učionica.
“Mi želimo da neprestano budemo dragocjeni svojom djeci, a ako osjećamo blokadu u međusobnom kontaktu, postaćemo agresivni jer se odmah osjećamo manje vijrednima. Pritom, ne vidimo jednostavnu činjenicu, a to je da djeci apsolutno nije potrebno da mi neprestano idemo iznad svojih granica.
Mogu samo da ponovim: djeci to zaista nije potrebno.
U prvih šesnaest ili sedamnaest mjeseci to im treba, ali nakon toga treba da govorite „da“ sebi i svojim sopstvenim potrebama. To nema nikakve veze s tim da mi odbijamo svoje dijete i da smo hladni prema njemu, već se radi isključivo o tome da pazimo na sopstvene potrebe. Radi se o tome da sam čovjek, ne samo otac ili majka, i da niti želim niti sam u stanju da neprestano opslužujem svoje dijete.
Kao dobar primjer za to nam može poslužiti sljedeća priča: jedna majka je dobila izvrsnu poslovnu ponudu, pa je otac na tri godine preuzeo kućne poslove. Djetetu je tada bilo dvije i po godine.
Roditelji su došli kod mene na savjetovanje jer se otac osjećao odbijeno kao muškarac, a njegova žena nije znala kako da se nosi s tim. Ona je to ovako opisala: „Kada između 18 i 19 sati dođem kući s posla, moj sin me već često čeka i želi da mi ispriča sve što je tokom dana radio.
Pritom zahtijeva svu moju pažnju, upravo me opsjeda sve dok ga u nekom trenutku ne odnesem u krevet, pri čemu ponekad sama zaspim. Ne želim da zamolim muža da ga odnese u krevet jer tada bih sigurno dobila argument da po cio dan nisam tu i skoro više uopšte ne provodim vrijeme sa sinom.“
Rješenje ovog problema moglo bi biti da majka uzme sina za ruku i neko vrijeme ga sluša, a zatim ga pusti i kaže mu da sada želi da razgovara s njegovim ocem. Žene često pitaju neće li se dijete tako osjećati odbijeno ili se udaljiti, što je vrlo vjerovatno, ali neće dugo trajati – maksimalno četiri dana.
Sin će, naravno, imati apstinencijske krize kada mu se oduzme njegova droga i to je u početku strašno. U takvoj situaciji majka jednostavno treba da sjedne na kauč pored oca. Kada sin nakon nekoliko minuta osjeti da je među njima sve u redu, sljedećih dana će sjedati između roditelja, a potom pored njih. Upravo bi tako trebalo da bude”.
“Naime, dvogodišnja djeca nemaju pojma kako bi trebalo da bude. Ona znaju samo kako je bilo dosad: znaju da imaju roditelje koji su uvijek bili uz njih i posvetili im sve svoje vrijeme. Međutim, u nekom trenutku roditelji moraju da počnu da mijenjaju situaciju i da proširuju svijet iskustva svog djeteta. Djeca u principu nemaju problema sa tim i takve situacije opušteno primaju na znanje barem nakon nekoliko dana”.
Jesper Jul (1948-2019) je bio danski porodični terapeut, predavač, autor i predagog koji je osnovao centre za podršku u 15 zemalja širom svijeta, a njegovi naslovi objavljeni su u više od 30 zemalja. U posljednje dvije decenije formulisao je nov pristup u vaspitavanju, razvoju i socijalizaciji djece.
Osnovna zamisao njegovog rada bila je da inspiriše i podrži roditelje i profesionalce kako bi djeca mogla da odrastu mentalno i socijalno zdrava. To je činio tako što je pružao efikasnu i primijenljivu alternativu nasilnim i uvrijedljivim metodama vaspitanja kojima su djeca i danas često izložena.
