Nikada nismo imali više načina da nekoga pozovemo, pošaljemo mu poruku, vidimo šta radi, gdje putuje, šta jede, sa kim se druži i kako izgleda njegov život.
U telefonu imamo stotine, ponekad i hiljade „prijatelja”.
Obavještenja stižu gotovo neprekidno, neko lajkuje našu fotografiju, neko ostavlja komentar ili nam šalje poruku, drugi objavljuju postove i pozivaju na praćenje.
A ipak, kada se ekran ugasi, u sobi ostaje tišina.
To je jedan od velikih paradoksa našeg vremena: nikada nismo bili povezaniji, a osjećaj usamljenosti nije nestao.
Naprotiv, posljednjih godina sve više istraživača govori o usamljenosti kao o ozbiljnom društvenom i zdravstvenom problemu.
Usamljenost nije isto što i biti sam. Čovjek može da živi sam, uživa u tišini, čita knjigu, šeta se i bude savršeno zadovoljan.
Drugi može da sjedi usred prepunog kafića, okružen ljudima, a da se osjeća kao da nikome zaista nije blizak.
Upravo zato savremeni istraživači sve više razlikuju različite oblike usamljenosti.
U pregledu objavljenom u Nature Mental Health prošle godine, naglašava se razlika između emocionalne usamljenosti, koja se odnosi na nedostatak bliske, intimne povezanosti, i socijalne usamljenosti, koja se odnosi na osjećaj da nam nedostaje širi krug ljudi i pripadnost određenoj zajednici.
Možete imati 20.000 pratilaca i nemati kome da kažete: „Ne osjećam se dobro.”
Možete imati stotine kontakata, a da nemate osobu koju možete da pozovete u dva sata ujutru kada je nešto hitno.
Ekran nam daje kontakt, ali nam ne pruža uvijek i bliskost, međutim, društvene mreže same po sebi nisu „dežurni krivac”. One mogu da povežu ljude koji su daleko, pomognu nekome da pronađe zajednicu, omoguće kontakt sa porodicom i prijateljima i da budu dragocjene osobama koje su iz različitih razloga fizički izolovane.
Problem nastaje kada digitalni kontakt počne da zamjenjuje stvarni odnos, a ne da ga dopunjuje.
Najopasnije je poređenje sa tuđim „savršenim” životom
Istraživanje objavljeno u Scientific Reports je pokazalo da su učesnici studije, u prosjeku, poslije korišćenja društvenih mreža prijavljivali više osjećaja usamljenosti i više negativnih emocija nego poslije perioda bez korišćenja društvenih medija.
Duže korišćenje neke platforme u odnosu na uobičajeni nivo, takođe, bilo je povezano sa lošijim pokazateljima blagostanja.
Istraživači su, međutim, istovremeno naglasili da su razlike među ljudima velike i da društvene mreže ne djeluju isto na svakoga, prenosi Nature, a to je veoma važna nijansa.
Ne radi se o tome da će svaki čovjek koji provede sat vremena na Instagramu postati usamljen. Pitanje je šta radimo na internetu i kako se osjećamo poslije toga.
Da li razgovaramo sa osobom koja nam je važna ili samo gledamo tuđe živote?
Da li učestvujemo u razgovoru ili beskrajno pomjeramo slike na ekranu?
Da li nas ono što vidimo približava ljudima ili nas podsjeća na sve što, navodno, nemamo?
Najveći problem se stvara kada počnemo da upoređujemo sopstveni život sa tuđom pažljivo odabranom verzijom života.
Jedna osoba je na Maldivima. Druga je upravo kupila stan. Treća se vjerila.
Četvrta je dobila unapređenje. Peta trenira, šesta izgleda savršeno, sedma ima „najbolju godinu u životu”…
I dok gledate desetine takvih objava, sopstveni život počinje da vam djeluje manje zanimljivo.
U avgustu 2026. britanski list Gardijan je pisao o ovom fenomenu kroz lično iskustvo autora Pola Dejlija, koji opisuje kako je upravo na društvenim mrežama osjećao najsnažniju usamljenost, iako je već dugo provodio mnogo vremena sam. Posebno je opisao osjećaj da njegov sopstveni život blijedi u poređenju sa uspješnim i srećnim životima koje gleda u svom fidu.
Svi smo povezani, a sve češće sami
Mozak ne doživljava digitalnu interakciju na isti način kao i neposredan kontakt sa drugom osobom.
Poruka „Kako si?”, svakako, može mnogo da znači. Video-poziv sa djetetom koje živi u drugoj zemlji može da bude dragocjen. Razgovor sa prijateljem preko interneta može da bude potpuno stvaran i emotivno važan.
Ali, postoji razlika između razmjene informacija i osjećaja pripadnosti.
U stvarnom susretu dobijamo čitav niz signala: pogled, izraz lica, ton glasa, pauzu, osmijeh, dodir, zajedničko ćutanje. Sjedeti pored nekoga dok pijete kafu nije isto što i poslati mu srce u poruci.
I zato nije čudno što sve više stručnjaka govori o potrebi da se vratimo fizičkim oblicima zajedništva.
Dugo je postojala predstava da je usamljenost, prije svega, problem starih ljudi koji žive sami. Danas je slika mnogo složenija.
U brojnim istraživanjima upravo mladi, koji su i najpovezaniji na društvenim mrežama, prijavljuju veoma visok nivo usamljenosti.
Časopis Nature Mental Health je još 2024. godine ukazao da globalna istraživanja pokazuju da su mlade odrasle osobe među najusamljenijim grupama, pri čemu je gotovo trećina u jednom navedenom istraživanju rekla da se osjeća “veoma” ili “prilično” usamljeno.
Influenseri usamljenosti
Istovremeno, zanimljiv trend pojavio se i na samim društvenim mrežama.
Gardijan je u junu 2026. pisao o takozvanim „loneliness influencers” (influenserima usamljenosti), ljudima koji na internetu otvoreno prikazuju život bez prijatelja, večere koje jedu sami, šetnje, kućne rituale i svakodnevicu bez ikakvog društva. Ono što se nekada skrivalo, postalo je sadržaj koji se javno prikazuje.
Nekada smo na internetu željeli da pokažemo kako imamo društvo, kako smo omiljeni u društvu. Sada neki ljudi pokazuju koliko im je dobro što nemaju nikoga pored sebe.
„Sam sam”, međutim, više nije nužno isto što i „nesrećan sam”. Usamljenost i samoća nisu iste stvari.
Samoća može da bude izbor, odmor od neprekidne buke, prilika za razmišljanje ili jednostavno prijatan način da čovjek provede vrijeme kako želi bez ometanja.
Usamljenost, s druge strane, najčešće podrazumijeva nesklad između odnosa sa drugim ljudima kakve imamo i odnosa koje želimo.
Možete voljeti da budete sami, a ipak željeti jednu osobu kojoj biste bili zaista bliski. Možete da budete veoma društveni, a ipak da osjećate da vas niko stvarno ne poznaje.
Možete imati partnera, porodicu i prijatelje, a ipak osjećati duboku emocionalnu usamljenost.
Osim što je neprijatno osjećanje, usamljenost može da utiče i na način na koji obrađujemo socijalne informacije.
Nature Reviews Psychology je predstavio istraživanje prema kojem su usamljeniji ljudi koristili manje riječi povezanih sa društvenim odnosima kada su opisivali pozitivna sjećanja iz svoje biografije. Autor istraživanja Tasuku Igaraši objašnjava da usamljenost može da stvori začarani krug.
Čovjeku nedostaju bliski ljudi. Zbog toga počinje da očekuje da će druženje biti neprijatno, razočaravajuće ili odbijajuće. Zato se manje javlja drugima i još više se povlači. I onda dobija još manje prilika za pozitivan kontakt.
Kada se osjećamo usamljeno, naša prva reakcija može da bude da uzmemo telefon u ruke.
Savremena istraživanja sugerišu da nam je potrebno nešto sasvim drugo. Ne još jedan video. Ne ni još jedan lajk. Ne još jedan sat skrolovanja, već stvarni kontakt. Šetnja sa nekim. Kafa. Odlazak na trening. Književni klub. Zajednički ručak. Ples. Razgovor bez telefona na stolu. Čak i kratak razgovor sa komšijom.
Nije slučajno što je upravo ovog ljeta Gardijan pisao o trendu koji se naziva „community-maxxing” (druženje na maks), okretanju stvarnim zajednicama, klubovima, kreativnim grupama, druženjima planinarenju, i drugim aktivnostima koje ljude fizički vraćaju jedne drugima. Trend je posebno primijećen među mladima koji su umorni od beskrajnog skrolovanja i traže osjećaj pripadnosti van ekrana.
Kada internet povezuje, a kada udaljava
Dok tehnologija postaje sve bolja u tome da nas poveže, a ljudi ponovo otkrivaju vrijednost nečega što tehnologija ne može u potpunosti da zamijeni: zajedničkog vremena provedenog sa nekim ko je u istom prostoru, ne treba bježati sa interneta, već mu vratiti pravo mjesto, smatraju stručnjaci.
Naučni časopis Nature Reviews Psychology naglašava da je naučna rasprava o uticaju društvenih mreža složena i da istraživanja moraju da izbjegavaju pojednostavljene zaključke.
Iste društvene mreže koje jednu osobu mogu da ostave praznom poslije sat vremena skrolovanja, drugoj mogu da donesu nešto veoma važno: zajednicu.
Nekome ko živi u malom mjestu, internet može da omogući da pronađe ljude sa istim interesovanjima. Nekome ko je daleko od porodice mreže omogućavaju svakodnevni kontakt. Nekome ko prolazi kroz težak životni period, grupe na mrežama mogu da pruže osjećaj da nije jedini.
Problem, dakle, nije samo koliko vremena provodimo onlajn, već na koji način smo umreženi.
Kada ekran počne da utiče na raspoloženje
Usamljenost nije jedina posljedica koja se sve češće dovodi u vezu sa problematičnim korišćenjem društvenih mreža. Istraživači posljednjih godina sve više proučavaju njihovu povezanost sa anksioznošću, depresivnim simptomima, poremećajima sna, samopovrjeđivanjem i suicidalnim mislima, posebno kod adolescenata.
Posebno je zanimljiv nedavno objavljen izvještaj Evropske komisije: među više od 40.000 adolescenata iz četiri zemlje EU, Irske, Mađarske, Slovenije i Španije, čak 96 odsto petnaestogodišnjaka koristilo je društvene mreže tipičnog školskog dana, a 37 odsto njih je provodilo više od tri sata dnevno na internetu.
Prekomjerno korišćenje bilo je povezano sa negativnijim pokazateljima mentalnog zdravlja, gotovo polovina petnaestogodišnjaka u uzorku prijavila je simptome depresije, dok je više od 50 odsto prijavilo probleme povezane sa anksioznošću. Više od tri sata dnevno provedena na društvenim mrežama bilo je povezano sa lošijim pokazateljima mentalnog zdravlja.
Slično upozorenje stiže i od Svjetske zdravstvene organizacije. Prema podacima SZO za Evropu, 11 odsto adolescenata pokazuje znake problematičnog korišćenja društvenih mreža, što je porast u odnosu na 7 odsto iz 2018. godine. Problematično korišćenje podrazumijeva, između ostalog, nemogućnost kontrolisanja vremena provedenog onlajn, zanemarivanje drugih aktivnosti i negativne posljedice u svakodnevnom životu.
SZO navodi da je ovakav obrazac povezan sa nižim psihološkim i socijalnim blagostanjem, kao i sa problemima poput depresije i anksioznosti.
Na kraju dolazi i najosjetljiviji dio priče: suicidalne misli i samopovrjeđivanje.
Društvene mreže nisu jednostavno uzrok suicidalnih misli. Na njih utiče čitav niz faktora: depresija, anksiozni poremećaji, porodični odnosi, nasilje, usamljenost, traumatična iskustva, vršnjački pritisak i dostupnost stručne pomoći.
Ipak, digitalno okruženje može da bude dodatni faktor rizika kroz sajbernasilje, poređenje sa drugima, nerealne standarde izgleda i bogatstva, izloženost sadržajima o samopovređivanju i algoritme koji korisniku nastavljaju da prikazuju sličan sadržaj.
Najnoviji stavovi stručnjaka sve više govore o začaranom krugu. Mlada osoba koja se već osjeća depresivno, anksiozno ili usamljeno može više vremena da provodi na telefonu tražeći kontakt, zabavu, razgovor, osjećaj pripadnosti ili način da na trenutak pobjegne od neprijatnih osjećanja.
Istovremeno, prekomjerno i problematično korišćenje može dodatno da naruši san, potisne vrijeme namijenjeno stvarnim odnosima, poveća izloženost negativnim sadržajima i stvori naviku stalnog poređenja sa drugima, zbog čega sopstveni život počinje da djeluje manje vrijedan ili ispunjen. /n1.hr/
