I nakon 56 godina u sjećanjima Banjalučana odjekuje tutnjava zemlje koja se tresla i rušila sve pred sobom.
U tren oka nestale su škole, domovi i čitave ulice, a djeca su u vagonima voza učila prva slova, dok su njihovi roditelji pod šatorima, u autima i prikolicama čekali da se grad ponovo rodi iz prašine.
Tog kobnog 27. oktobra 1969. godine grad na Vrbasu pogodio je zemljotres koji je odnio 15 života, a 1.117 ljudi je bilo povrijeđeno.
Na nastavu u vagon
Jedan od onih koji su na nastavu išli u vagon je Banjalučanin Nenad Konjik, koji je u takvim uslovima završio prvi razred osnovne škole jer su brojne važne građevine bile sravnjene sa zemljom.
– Većina mojih školskih drugara do tada nije ni putovala vozom, pa nam je to iskustvo, uprkos svim nedaćama, bilo zanimljivo. U đačkoj knjižici bile su samo ocjene iz matematike, srpskohrvatskog jezika i poznavanja prirode i društva. Bilo nam je krivo što nismo imali pionirske marame i kape jer nije bilo primanja u pionire zbog zemljotresa – naveo je on.
Prisjećajući se svega, kaže da je prvi zemljotres osjetio sjedeći za stolom i učeći pjesmicu.
– Mjesec dana poslije toga niko od komšija nije se vraćao u svoje domove. Iznad moje ulice bilo je fudbalsko igralište na kom je bio postavljen veliki vojni šator u kom su mnogi spavali. Tamo su spavale mama i sestra, dok smo tata i ja bili u autu – kazao je Konjik i dodao da su pronalazili načine da se zabave i u teškim okolnostima, pa su djeca istraživala tuđa dvorišta i garaže. Nova škola u kojoj je završio drugi razred izgrađena je pomoću donacije iz Makedonije.
Školskih dana provedenih u vagonu sjeća se i pozorišni glumac Željko Milićević, Konjikov prijatelj iz razreda. Kroz smijeh kaže da vagoni nisu bili ništa lošiji od pravih učionica.
– Imali smo tablu, klupe, stolove i staru peć “bubnjaru” koja nas je grijala. Nastava se odvijala normalno, a kao i sva djeca, i mi smo bili pomalo nestašni. Ispred vagona je bila velika livada, gdje je danas Borik. Tu smo se igrali, brali jabuke i kruške iz obližnjeg voćnjaka i vozili bicikle – rekao je Milićević za “Glas” i dodao da je bilo učenika koji su zbog razorenih škola nastavili osnovno obrazovanje u drugim republikama.
Milićević se prisjetio učiteljice Ljubice Zimonjić koja je, kako kaže, bila divna žena, s mnogo razumijevanja i topline prema djeci i pomogla im je da prebrode nevolju koja ih je snašla.
Od straha, kaže, mjesec dana nije ulazio u kuću, ali ipak kao dijete nije u potpunosti shvatao razmjere onoga što se dogodilo.
– Moj otac, djed i ja smo spavali u autu. U školi smo imali obuke, a u redu smo čekali dok nam je humanitarna pomoć dijelila čokolade, bombone i razne potrepštine – ispričao je on.
Dodao je da su zime tada bile mnogo oštrije nego danas, a snijeg bi pao u novembru i trajao do marta.
– Ljudi su se grijali na drva ili naftu, a mi djeca smo na sankama donosili kante pune nafte s benzinske pumpe. Bilo je teško, ali smo pomagali jedni drugima. U toj nevolji svi su bili složni, kao jedna velika porodica – prisjetio se Milićević.
Školske sate provodili u prirodi
S druge strane, bilo je onih koji su školske sate provodili u prirodi, a Amra M. rekla je za “Glas” da je nastavu nakon potresa često imala na livadama uz obalu Vrbasa.
– Dok nije bilo sigurno, časove smo imali napolju. Moja sestra, koja je bila medicinska sestra, pomagala je u izvlačenju ljudi iz ruševina i vodila je grupe đaka u primorje, gdje su se neko vrijeme školovali – rekla je ona.
U trenutku zemljotresa nalazila se na visećem mostu u Šeheru, a opasnost je shvatila kada je čula vrisku ljudi koji su bježali iz svojih domova.
– Živjeli smo neko vrijeme u kamp-prikolici, a uz novčanu pomoć izgradili smo novu kuću na temeljima stare. Tito je bez pratnje obilazio grad, a pomoć je stizala sa svih strana. Svaki dan smo dobijali korpe sa hranom i vodom jer nisu radile prodavnice – prisjetila se ona i dodala da je mnogim građanima bilo žao “Titanik” zgrade, sa balkonima punim cvijeća, koja je skroz porušena.
Više udara
Prema podacima seizmologa Hidrometeorološkog zavoda Republike Srpske, Banjaluku su 26. i 27. oktobra 1969. godine pogodila četiri jaka zemljotresa.
Glavni udar desio se u nedjelju ujutru, 27. oktobra u 8.10 časova jačine 6,6 stepeni Rihterove skale, a dan ranije prethodila su mu dva jaka zemljotresa u 15.36 časova jačine 5,6 stepeni Rihterova i u nedjelju 2.55 časova jačine 4,8 stepeni po Rihteru.
Poslije glavnog udara 27. oktobra, uslijedio je naknadni udar u 8.53 časova jačine 4,7 jedinica Rihterove skale.
Grad je ostao devastiran, a ogromna materijalna šteta bila je pričinjena na 86.000 stambenih jedinica, 266 školskih objekata, 152 zgrade javne uprave i administracije, 146 kulturnih ustanova, 133 zdravstvena objekta i 29 socijalnih ustanova.
Banjaluka je ostala bez struje i vode, a vojska je zajedno sa građanima raščišćavala ruševine i oslobađala zatrpane. Pomoć je stizala sa svih strana, ljudi su danima bili na ulicama, jer su mnogi ostali bez svojih domova.
Zahvaljujući velikoj solidarnosti stanovništva iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali i pomoći iz Evrope i svijeta, Banjaluka je ponovo stala na noge, razvijala se i postala savremen grad, univerzitetski, privredni, finansijski, politički i administrativni centar.
AKTIVNOSTI
Predstavnici Odsjeka za poslove civilne zaštite u Gradskoj upravi i Profesionalna teritorijalna vatrogasno-spasilačka jedinica posjetili su prethodnih dana nekoliko škola, gdje su razgovarali sa rukovodstvom i održali edukacije za djecu o postupanju tokom zemljotresa.
Takođe, u saradnji sa Udruženjem radnih terapeuta BiH biće održana radionica o pomoći osobama sa invaliditetom u kriznim situacijama, dok će se danas u 9.11 časova oglasiti sirene za uzbunjivanje u znak sjećanja na ovaj tragični događaj, piše Glas Srpske.
