Odrastanje devedesetih godina često se pamti po subotnjim jutarnjim crtanim filmovima i nizu vrlo konkretnih „činjenica“ za koje su roditelji tvrdili da su istinite.
Roditelji su devedesetih često koristili “dobronamjerne laži” kada su pokušavali da obezbijede mir, podstaknu pristojno ponašanje ili skrate rasprave.
Sa vremenske distance, mnoge od njih djeluju gotovo univerzalno i danas izazivaju osmijeh. Ovo su neke od „bijelih laži“ koje su djeca 90-ih često slušala od svojih roditelja.
“Imam oči na leđima”
Roditelji su često koristili ovu tvrdnju kako bi stvorili utisak stalnog nadzora nad ponašanjem djece. Cilj je bio da se podstakne osjećaj odgovornosti i spriječi neprimjereno ponašanje u situacijama kada odrasli nisu fizički prisutni, prenosi Index.hr.
Ova rečenica služila je kao jednostavno sredstvo za održavanje discipline. Djeca su je često shvatala doslovno, naročito u ranijem uzrastu. Takav pristup oslanjao se na dječju maštu i povjerenje u roditeljski autoritet, piše “YourTango”.
“U ovaj restoran smiju samo lijepo vaspitana djeca”
Ova izjava koristila se kako bi se djeca podstakla na primjereno ponašanje u javnosti. Roditelji su njome stvarali utisak da restorani imaju stroga pravila kada je u pitanju ponašanje djece.
Cilj je bio da se smanji rizik od neprijatnih situacija tokom obroka. Ovakva tvrdnja djelovala je preventivno, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima. Djeca su zbog toga često povezivala lijepo ponašanje sa mogućnošću da ostanu u restoranu.
“Prodavnica/park se zatvara”
Roditelji su ovu rečenicu koristili kako bi lakše prekinuli boravak na mjestu na kojem djeca nisu željela da se zadrže kraće nego što su planirala. Tvrdnja o zatvaranju predstavljala je spoljašnji razlog koji nije ostavljao prostor za pregovaranje.
Na taj način izbjegavali su se dodatno ubjeđivanje ili sukobi. Poruka je djeci bila jasna i jednostavna. Ova „bijela laž“ oslanjala se na autoritet pravila i institucija.
“Ako sjediš blizu televizora, pokvarićeš vid”
Ova izjava služila je kao način da se ograniči vrijeme provedeno ispred ekrana. Roditelji su njome pokušavali da podstaknu djecu da se udalje od televizora ili da manje gledaju program.
Tvrdnja se često ponavljala bez dodatnog objašnjenja. Iako je imala vaspitnu namjenu, predstavljala je pojednostavljeno upozorenje. Djeca su je uglavnom prihvatala kao medicinsku činjenicu.
“Psovanje je zabranjeno”
Roditelji su ovu tvrdnju koristili kako bi obeshrabrili upotrebu neprimjerenog jezika. Izjava je stvarala utisak da psovanje nosi ozbiljne posljedice, uključujući i kršenje zakona.
Na taj način naglašavana je važnost društvenih pravila i pristojnog govora. Poruka je djeci bila jasna i autoritativna. Ova „bijela laž“ služila je kao jednostavno sredstvo za oblikovanje ponašanja.
