Dok zvono u osmoljetki u Šenženu označava početak pauze za ručak, u učionicama ne nastaje uobičajena galama.
Umjesto istrčavanja u dvorište, učenici složno povlače poluge na svojim školskim klupama. Za manje od pola minuta, drvene stolice se transformišu u ležaljke sa naslonom pod uglom od 135 stepeni.
Učionica u roku od nekoliko minuta postaje tiha spavaonica.
Prizor koji bi u evropskim školama djelovao kao vanredno stanje, u NR Kini je dio svakodnevnog obrazovnog ritma starog vjekovima.
Ova specifična kultura popodnevnog sna, u Kini poznata pod nazivom Vujijao prevazilazi granice proste školske navike – ona je spoj milenijumske medicine, filozofije i savremene državne strategije za očuvanje zdravlja nacije.
Filozofija podnevnog Jin i Janga
Korijeni ove praksi ne leže u modernim psihološkim istraživanjima, već u „Kanonu unutrašnje medicine Žutog imperatora“ najstarijem spisu tradicionalne kineske medicine napisanom prije više od dva milenijuma.
Prema ovom učenju, interval između 11 i 13 časova predstavlja trenutak kada aktivna, sunčeva energija Jang dostiže svoj vrhunac i ustupa mjesto umirujućoj energiji Jin. San u ovom međuprostoru, vjeruju Kinezi, čuva srce i obnavlja vitalnu energiju Či.
Generacije ratara, a potom i radnika u fabričkim pogonima, poštovale su ovaj prirodni zakonomjerni ritam. Danas, u eri digitalne ekonomije i oštre konkurencije, izreka koja se prenosi sa koljena na koljeno glasi: „Ako ne odspavaš u podne, popodne slijedi raspad.”
Pritisak školskih klupa i ljekarsko upozorenje
Kineski školarci izloženi su jednom od najzahtjevnijih obrazovnih sistema na svijetu. Sa radnim danom koji nerijetko počinje u pola osam ujutru i traje do kasnih popodnevnih sati uz višesatno učenje za doživotno presudni prijemni ispit Gaokao, pauza od 30 do 60 minuta postala je prijeko potrebna oaza za regeneraciju mozga.
„Bez podnevnog odmora, koncentracija učenika u popodnevnim satima opada za više od pola. Vujijao nije luksuz, već biološka potreba naše djece”, ističu kineski pedijatri.
Međutim, decenijama unazad, ta dremka je imala svoju cijenu.
Većina đaka spavala je naslanjajući glavu na podlaktice iznad tvrde drvene klupe. Ljekari su ubrzo podigli uzbunu: spavanje u savijenom položaju dovodilo je do hroničnih deformiteta kičme, pritiska na očne jabučice i respiratornih smetnji.
Revolucija u učionicama
Svjesno ovog problema, kinesko Ministarstvo prosvjete donijelo je zvanične smjernice kojima se od lokalnih samouprava i škola izričito zahtijeva da đacima obezbijede uslove za „ležeći san”. Tako je nastao projekat takozvanog „ležećeg odmora”.
Bogatije provincije i industrijski centri poput Guangdonga, Čongćinga i Anhuija finansirali su opremanje škola namjenskim namještajem.
U ostalim krajevima zemlje, gdje finansijske mogućnosti to još ne dozvoljavaju, sportske sale i biblioteke transformišu se u privremene spavaonice sa strunjačama i prenosivim ležajevima.
Da je riječ o opštenarodnom običaju govori i podatak da kultura Vujijao ne prestaje sa sticanjem diplome.
Od najmlađih u vrtićima, preko studenata na univerzitetima, pa sve do zaposlenih u korporativnim gigantima u Pekingu i Šangaju ležaljke na rasklapanje sastavni su dio kancelarijskog inventara, piše politika.rs
Kina je tako ostala jedna od rijetkih zemalja u kojoj se podnevni san ne smatra znakom lijenosti, već vrlinom i uslovom za radnu produktivnost.
