Školska godina treba da započne sa što manje pritiska i očekivanja, a sa puno više razmijevanja i razgovora između djece i roditelj, ocijenila je psiholog Maja Savanović Zorić.
Zorićeva, koja je i porodični psihoterapeut, izjavila je Srni da početak školske godine ne donosi stres samo djeci već i mnogim roditelji koji je dočekuju sa vlastitim strahovima, pitanjima i pritiskom da ne pogriješe.
“U svom radu često srećem djecu koja dolaze zbog problema sa pažnjom i koncentracijom. Takve teškoće mogu imati različite uzroke. Ponekad iza nemira, odlaganja, zaboravljanja i stalnog traženja pomoći stoji i preopterećenost ili potreba za pažnjom i povezanošću sa roditeljem”, pojasnila je Zorićeva.
Ona je istakla da dijete ne mora uvijek biti najbolje da bi bilo vrijedno, naglasivši da je djeci potreban roditelj koji će ih usmjeravati i kome mogu doći kada pogriješe.
Prema njenim riječima, djeci je potreban prostor da budu uspješna, ali i da nekada ne budu, treba im da znaju da će ih roditelj vidjeti i kada nema petice, medalje, pohvale ili rezultata.
“Ocjena nije mjera roditeljske vrijednosti, kao što ni dječiji neuspjeh nije dokaz da je roditelj zakazao. Možda je upravo to jedna od najvažnijih stvari koju roditelji treba da čuju na početku školske godine, da ne moraju biti savršeni roditelji da bi bili dovoljno dobri”, rekla je Zorićeva.
Ona je pojasnila da dijete možda neće reći “nedostaješ mi” ili “želim da budemo više zajedno” ali da to ponekad pokazuje ponašanjem i zato je važno da roitelj umjesto “koju si ocjenu dobio” upita “kako si danas”.
“Takav razgovor ne znači odustajanje od granica i odgovornosti. On znači da pokušavamo razumjeti dijete prije nego što ga počnemo popravljati”, rekla je Zorićeva.
Ukazala je i da roditelj želi da dijete ima više mogućnosti, da ne pati, da uspije i da jednog dana bude zadovoljno svojim životom, a da problem nastaje kada se ta briga pretvori u stalnu kontrolu i kada dijete počne osjećati da nikada nije dovoljno dobro.
Od djece se danas očekuje da budu uspješna u školi, da imaju dobre odnose sa vršnjacima, da treniraju, razvijaju talente, budu odgovorna, samostalna, emocionalno stabilna i pritom da se bez problema nose sa svime što odrastanje donosi.
Roditelji, dodala je, s druge strane pokušavaju da budu prisutni, da prate školu, obaveze, društvo, teleFone, treninge i raspoloženje djeteta, dok istovremeno imaju vlastite poslove, obaveze i umor i tako školska godina lako postane projekat cijele porodice.
Roditelj, napomenula je, ne može i ne treba da garantuje djetetu uspjeh već može da mu pruži sigurnost, podršku, granice i prostor da uči iz vlastitih grešaka.
Zorićeva je navela da dijete ponekad ne traži još jedan savjet već dvadeset minuta vremena i u tim trenucima možda će svojim ponašanjem reći ono što ne zna izgovoriti, a to je “želim da budemo više zajedno”.
“Školska godina zato nije samo test za dijete. Ona je i prilika da cijela porodica pronađe bolji ritam. Manje straha da ćemo zakazati, manje poređenja i pritiska, a više razgovora, razumijevanja i stvarnog prisustva. Dijete neće pamtiti samo kakve je ocjene imalo već i kako se osjećalo”, istakla je Zorićeva.
