Bila je lijepo upakovana, djelovala svečano i često danima stajala netaknuta.
A šta se tačno nalazilo unutra, ponekad niko u kući nije ni saznao. Jer bombonjera se nekada nije tek tako otvarala – imala je mnogo važniju „misiju“.
U mnogim domovima širom bivše Jugoslavije postojalo je gotovo nepisano pravilo: kada ideš nekome u goste, ne ideš praznih ruku. Nosila se kafa, flaša pića, čokolada, keks, a posebno mjesto među tim poklonima imala je bombonjera.
Problem je bio samo u tome što bombonjera koju donesete domaćinima često nije završavala na stolu.
“Ne otvaraj je, valjaće kad budemo išli nekome“, bilo je nepisano pravilo.
Pa bi pažljivo zapakovana završila u regalu ili kuhinjskom ormariću i čekala sljedeći odlazak u goste.
Kada bi se nekoliko dana kasnije krenulo kod rođaka, kumova ili komšija, nije bilo potrebe da se ide u prodavnicu – bombonjera je već bila spremna.
I tako je počinjalo njeno putovanje od kuće do kuće.
Od komšije do tetke, od tetke do kumova, od kumova do nekog rođendana, slave ili porodičnog okupljanja. Sasvim je moguće da niko na tom putovanju nije ni provjerio kakve su bombone zapravo bile unutra.
Važno je bilo da je celofan čitav i da bombonjera izgleda kao nova.
Posebno je zabavna bila mogućnost da se poslije nekoliko takvih posjeta ista bombonjera, nakon dugog putovanja kroz rodbinu i prijatelje, ponovo vrati u kuću iz koje je nekada krenula.
Tada bi neko možda prepoznao pakovanje i uz smijeh zaključio: „Pa ova je bila kod nas!“
Naravno, nisu sve bombonjere završavale tako. Bilo je i onih koje bi djeca nestrpljivo gledala čim gosti odu, nadajući se da će roditelji ovog puta ipak odlučiti da skinu celofan.
Ali običaj prosljeđivanja bombonjera ostao je jedna od onih malih, simpatičnih uspomena na vrijeme kada su ljudi mnogo više posjećivali jedni druge.
Nije bilo poruka „Jeste li kući?“ nekoliko dana unaprijed, niti dugog dogovaranja termina. Svratilo bi se kod komšije na kafu, nedjeljom kod rodbine, a praznici, rođendani i druga okupljanja podrazumijevali su pune kuće.
I gotovo uvijek, čim bi gost pružio kesu ili bombonjeru, domaćin bi izgovorio onu čuvenu rečenicu:
“Pa što ste se trošili, nije trebalo ništa da donosite!“.
Poklon bi se prihvatio, kafa bi se skuvala, razgovor bi počeo…
A bombonjera bi bila pažljivo sklonjena.
Jer nikad se nije znalo kada će zatrebati za sljedeći odlazak u goste.
Sjećate li se bombonjera koje su kružile od kuće do kuće?
I najvažnije – jeste li ikada prepoznali bombonjeru koju ste nekome ranije poklonili?
