Odrastanje tokom 1970-ih i 1980-ih oblikovalo je generaciju poznatu po snalažljivosti i otpornosti. Djeca su tada provodila dane napolju, bez stalnog nadzora i tehnologije, vraćajući se kući tek u sumrak.
Nestrukturisana igra, vožnja bicikla, osmišljavanje sopstvene zabave i roditeljsko „nađi sebi nešto da radiš“ učili su ih samostalnosti. Dosada nije bila problem koji rješavaju roditelji, već podsticaj da djeca sama nešto smisle, prenosi Index.
Upravo je ta sloboda, piše Your Tango, razvijala kreativnost, snalažljivost i sposobnost rješavanja problema. Zato se za odrasle koji su odrastali 70-ih i 80-ih često kaže da se ne „blokiraju“ kada im niko ne kaže šta treba sljedeće da urade.
Bili su slobodni da preuzimaju rizik
Odrastanje je podrazumijevalo penjanje na opasno visoka stabla, skakanje u vodu nepoznate dubine, vožnju bicikla bez kacige, pa čak i igranje sa petardama. Nije bilo „helikopter roditelja“ niti stalnih upozorenja. Svaka ogrebotina, slomljena kost ili manja nezgoda naučila je nervni sistem važnoj lekciji.
Istraživanja iz razvojne psihologije pokazuju da djeca koja tokom igre doživljavaju fizički rizik razvijaju bolju procjenu opasnosti i imaju niži nivo anksioznosti kasnije u životu. Njihov mozak naučio je da razlikuje stvarnu opasnost od rizika kojim se može upravljati kroz iskustvo, a ne zato što bi odrasla osoba uskočila da ih spasi. Zato će pripadnici te generacije u kriznim situacijama često ostati smireni i usredsrediti se na rješenje dok drugi paniče.
Bili su prepušteni sopstvenim mislima
Za razliku od današnjih generacija, djeca 70-ih i 80-ih razumjela su vrijednost samoće. Provodili su sate sami u svojim sobama, slušajući albume od početka do kraja ili pokušavajući da snime omiljenu pjesmu sa radija bez glasa voditelja. Ležali bi na travi sa prijateljima ne radeći ništa posebno ili bi sami istraživali svijet oko sebe.
Nisu bili usamljeni, već su naučili da se osjećaju prijatno u tišini. Poznata studija u kojoj su učesnici radije birali blage elektrošokove nego da 15 minuta sjede sami sa svojim mislima zvuči smiješno generaciji koja je cijenila tišinu. Nisu „skrolovali“ već su razmišljali, maštali i obrađivali svoje utiske.
Morali su da stvaraju nešto ni iz čega
Iako direktna poređenja među generacijama nijesu sprovedena, sve veći broj istraživanja sugeriše da su starije odrasle osobe generalno manje anksiozne od mlađih generacija odraslih u svijetu stalne digitalne stimulacije.
Odrastanje prije nego što je svaki trenutak tišine bio ispunjen bukom naučilo ih je da dosada nije vanredno stanje. Zato i danas mogu strpljivo da čekaju u dugim redovima ili da se voze u tišini bez osjećaja nervoze. Ne plaše se neprijatne tišine i ne paniče ako zaborave slušalice kod kuće.
Morali su da čekaju na stvari
Nedostatak trenutnog zadovoljstva oblikovao je ovu generaciju na suptilne načine. Nije bilo maratonskog gledanja serija; omiljena emisija prikazivala se jednom nedjeljno, ako je uopšte bila na jednom od tri dostupna kanala. Glavnu riječ o programu imao je otac.
Fotografije su se snimale na film, nosile na razvijanje i čekale danima, bez mogućnosti pregleda ili popravke. Telefonski brojevi pamtili su se napamet, a prijatelji su se zvali nasumično, uz nadu da su kod kuće.
Istraživanja o odloženom zadovoljstvu pokazuju da je učenje čekanja i tolerisanja frustracije povezano sa boljom kontrolom impulsa i emocionalnom regulacijom. Zato pripadnike ove generacije trenutno zadovoljstvo rijetko ispunjava; naučeni su da većina vrijednih stvari zahtijeva vrijeme.
Vjerovalo im se da će se snaći
Djeca su ujutru izlazila iz kuće sa jednim pravilom: „Budi kod kuće prije nego što se upale ulična svjetla.“
Nije bilo provjeravanja, praćenja lokacije niti nadzora. Veći dio dana roditelji nijesu tačno znali gdje su im djeca. Sami su išli u školu, sami se vraćali i ulazili u praznu kuću poslije nastave.
Nije bilo stalnog nadzora, ali je postojalo očekivanje. Roditelji nijesu bili prijatelji, već autoritet koji je vjerovao u sposobnost svoje djece. Morali su sami da procjenjuju situacije i donose odluke bez intervencije odraslih. Zato danas mogu kritički da razmišljaju bez stalnog usmjeravanja ili potvrde.
Preživjeli su djetinjstvo koje bi danas izazvalo čuđenje, ali ih nije slomilo, već ojačalo i pripremilo za život, javlja CdM.
