Profesor ustavnog prava Siniša Karan istakao je da pitanje akata visokih predstavnika danas više nije samo pravno pitanje, već je postalo centralno političko i ustavno pitanje budućnosti BiH.
U autorskom tekstu za Novinsku agenciju Republike Srpske – SRNA, Karan je naglasio da Republika Srpska kontinuirano ukazuje da BiH ne može graditi demokratski kapacitet ukoliko ključne političke procese određuju neizabrani međunarodni predstavnici, umjesto domaćih lidera.
Autorski tekst profesora Karana za Srnu prenosimo u cijelosti:
Gotovo tri decenije nakon Dejtonskog sporazuma, BiH i dalje funkcioniše između suvereniteta i međunarodnog nadzora. U središtu tog problema nalaze se odluke visokih predstavnika koje su tokom godina duboko izmijenile političku i ustavnopravnu strukturu zemlje.
Zato pitanje akata visokih predstavnika danas više nije samo pravno pitanje. Ono je postalo centralno političko i ustavno pitanje budućnosti BiH posebno nakon memoranduma bošnjačkih političara potpisanog u Sarajevu, kojim se potvrđuje da političko Sarajevo ni danas ne odustaje od politike zasnovane na intervencionizmu, unitarizaciji i prisustvu međunarodnog faktora kao vrhovnog arbitra u unutrašnjim odnosima BiH.
INTERVENCIONIZAM KAO MODEL UPRAVLjANjA BiH
Institucija visokog predstavnika uspostavljena je kao mehanizam za olakšavanje civilne implementacije mira. Međutim, tokom godina prerastala je u centar političke moći širokih i neprecizno definisanih ovlaštenja, bez stvarne pravne i demokratske odgovornosti.
Djelujući kao ustavotvorna i zakonodavna vlast, visoki predstavnici vršili su reviziju ustavnog sistema, mijenjajući dogovorenu ravnotežu u pravcu unitarizacije BiH.
Njihove intervencije obuhvatile su gotovo sve oblasti političkog i društvenog života, od ustavnih promjena, nametanja zakona i formiranja novih institucija, do smjena demokratski izabranih funkcionera i direktnog uticaja na izvršnu i sudsku vlast.
Suštinska posljedica takvog djelovanja bilo je postepeno izmještanje političke moći iz ustavnih okvira predviđenih Dejtonskim sporazumom. Zbog toga, BiH godinama funkcioniše kao svojevrsni politički i pravni eksperiment, u kojem su međunarodne institucije preuzimaju ulogu domaćih organa vlasti.
REPUBLIKA SRPSKA GODINAMA UPOZORAVA: INTERVENCIONIZAM RUŠI DEЈTON
Republika Srpska kontinuirano ukazuje da BiH ne može graditi demokratski kapacitet ukoliko ključne političke procese određuju neizabrani međunarodni predstavnici, umjesto domaćih lidera.
Zato se pitanje odluka visokih predstavnika mora posmatrati kao pitanje zaštite dejtonske ustavne strukture i očuvanja ustavne pozicije entiteta definisane međunarodnim sporazumom.
Suština problema nije samo u pojedinačnim odlukama, već u modelu upravljanja koji je godinama stvarao politički sistem zasnovan na nametanju, a ne na unutrašnjem dogovoru.
Upravo zbog toga Republika Srpska insistira na vraćanju BiH u okvir izvornih dejtonskih rješenja i zatvaranju ere međunarodnog intervencionizma, jer nijedna država ne može razvijati puni suverenitet ukoliko ključni politički autoritet ostaje izvan njenog ustavnog i demokratskog sistema.
BiH IZMEĐU SUVERENITETA I PROTEKTORATA
Bonska ovlašćenja su omogućila visokom predstavniku da on postane najvažniji zakonodavac u BiH, oblikujući njeno državno uređenje. Donošenjem novih i izmjenama postojećih zakona, visoki predstavnik je bitno mijenjao ustavom utvrđene principe podjele nadležnosti.
BiH je država čija je politička stvarnost godinama funkcionisala u formi poluprotektorata, uz stalnu neizvjesnost o tome kada će takav model upravljanja konačno biti završen.
Najveći problem je što je dio političkih struktura u Sarajevu upravo u takvom modelu pronašao politički okvir koji mu odgovara. Umjesto unutrašnjeg dogovora konstitutivnih naroda i entiteta, uporno su insistirali na međunarodnim intervencijama i političkom pritisku kao načinu rješavanja unutrašnjih sporova.
Takva politika nije politika stabilizacije. To je politika održavanja trajne zavisnosti BiH od spoljnog faktora.
OTVARANjE PITANjA PRAVNE SUDBINE AKATA VISOKIH PREDSTAVNIKA
Akti visokog predstavnika su inkorporirani u pravni poredak BiH, te se postavlja pitanje odnosa tih akata sa Ustavom BiH nakon odlaska visokog predstavnika iz BiH.
Ustavni sud BiH, kao organ koji odlučuje o saglasnosti opštih akata sa Ustavom, prilikom ocjene ustavnosti nekih od zakona koje je donio visoki predstavnik, nije imao jedinstven stav, tačnije, mišljenja sudija su bila suprostavljena i različita, politički determinisana, i potpuno je nedosljedan u vlastitoj praksi.
Dakle, pitanje odluka visokih predstavnika dobija na značaju, posebno imajući u vidu da veliki broj nametnutih odluka nikada nije usvojen od domaćih institucija u redovnoj demokratskoj proceduri.
Otvara se pitanje šta će biti sa tim aktima u trenutku eventualnog zatvaranja OHR-a i okončanja Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma.
Moguće pravno preispitivanje nametnutih odluka ne predstavlja nikakav napad na BiH, već legitimno ustavnopravno pitanje. Posebno kada se ima u vidu da su mnoge nadležnosti prenesene mimo jasno definisanih ustavnih procedura.
Ustavno je pravo entiteta, a ne visokog predstavnika, da se u postupku izjasne o potrebi obrazovanja novih organa i donošenju i sadržaju odgovarajućih akata. To bi predstavljalo garanciju njihovog funkcionisanja i sprovođenja, eliminiše potrebu postojanja visokog predstavnika, te doprinosi opštoj ustavnopravnoj i političkoj stabilizaciji.
Upravo zato neophodno je sačiniti ozbiljan i kritički osvrt na sve odluke koje su donosili visoki predstavnici, pa i one koje je nametao samozvani visoki predstavnik Kristijan Šmit, sa posebnim osvrtom na one kojima je vršen prenos nadležnosti sa entiteta na BiH.
Takva analiza pokazala bi pravne, političke i institucionalne posljedice nametanja odluka, te neodgovarajućeg ustavnog i zakonskog prenosa nadležnosti, ali i otvorila pitanje njihove održivosti u ustavnopravnom poretku BiH.
Posebno je osjetljivo pitanje pojedinačnih akata visokih predstavnika kojima su naložene konkretne mjere i političke odluke. Dio tih akata nikada nije objavljen u službenim glasnicima, zbog čega se otvara ozbiljno pitanje njihove pravne prirode i mogućnosti da budu tretirani kao dio domaćeg pravnog sistema.
Time dodatno postaje sporno pitanje njihove pravne održivosti i mogućnosti njihovog daljeg opstanka u pravnom prometu, posebno imajući u vidu da za pojedinačne odluke visokog predstavnika u pravnom sistemu BiH nikada nije predviđen efikasan pravni lijek. To je pitanje koje direktno zadire u osnovne standarde vladavine prava i pravne sigurnosti.
Dodatnu ustavnopravnu dimenziju ovom pitanju daje i položaj Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u ustavnom sistemu BiH. Ustav BiH predviđa supremaciju Evropske konvencije nad domaćim zakonodavstvom i obavezuje sve institucije u BiH i entitetima da obezbijede zaštitu prava i sloboda garantovanih Ustavom, Evropskom konvencijom i međunarodnim dokumentima koji čine dio ustavne materije BiH.
Upravo zbog toga pitanje akata visokih predstavnika više nije moguće posmatrati isključivo kao političko pitanje, već kao ozbiljno ustavnopravno pitanje koje će u narednom periodu postajati sve aktuelnije, posebno u kontekstu zahtjeva za zatvaranje OHR-a i vraćanja punog političkog suvereniteta domaćim institucijama.
POLITIČKO SARAЈEVO I DALjE VЈERUЈE U BiH BEZ DOGOVORA NARODA I ENTITETA
Memorandum potpisan od bošnjačkih političkih partija u Sarajevu ima mnogo šire značenje od dnevne politike. On pokazuje da dio političkog Sarajeva i dalje insistira na modelu BiH zasnovanom na unitarizaciji, intervencionizmu i političkom tutorstvu međunarodne zajednice.
Umjesto zatvaranja protektorskog poglavlja memorandum traži održavanje političkog sistema kojim će rukovoditi visoki predstavnik kroz “bonska ovlaštenja”, a upravo je takva politika prethodnih trideset godina proizvodila konstantne političke sukobe, institucionalne blokade i duboko nepovjerenje među narodima u BiH.
BiH ne može istovremeno graditi demokratski suverenitet i ostati trajno zavisna od mehanizama međunarodnog upravljanja.
Zato je memorandum bošnjačkih političara potpisan u Sarajevu potvrda da dio političke elite i dalje vjeruje da BiH može opstajati samo kao međunarodno nadzirani politički projekat, te da nisu spremni da odustanu od politika koje su BiH, njene ravnopravne entitete i konstitutivne narode, držale u tridesetogodišnjoj krizi.
