„Svakodnevno, ljudi širom svijeta postavljaju sebi ovo pitanje. Kada očajnički tražimo naočare, novčanik ili ključeve, možda bismo željeli da imamo fotografsko pamćenje, ali istina je da smo dizajnirani da zaboravljamo”,
piše profesor Čaran Ranganat, u svojoj knjizi „Zašto pamtimo: Nauka o sjećanju i kako nas oblikuje”, a prenosi Gardijan.
„Zapravo, većina onoga što doživimo tokom dana, vjerovatno će biti zaboravljeno za manje od 24 sata. I to je dobra stvar.
Zamislite sve prolazne susrete sa ljudima koje nikada više nećete vidjeti, vrijeme koje provedete čekajući u redu u supermarketu i one neprijatne trenutke kada gledate u pod dok ste zaglavljeni u prepunom liftu.
Da naši mozgovi čuvaju svaki trenutak svakog iskustva, nikada ne bismo mogli da pronađemo informacije koje nam trebaju među sve većim gomilama beskorisnih podataka”.
Dakle, ako pamćenje nije namijenjeno da bude sveobuhvatni arhiv prošlosti, koja je svrha pamćenja uopšte? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, korisno je razmisliti o tome šta uopšte znači sjećati se.
„Više od 25 godina proučavao sam kako se sjećamo prošlih događaja, sposobnost poznatu kao ‘epizodičko pamćenje’. Endel Talving, pionirski kognitivni psiholog, koji je skovao ovaj termin, opisao je epizodičko pamćenje kao jedinstvenu ljudsku sposobnost ‘mentalnog putovanja kroz vrijeme, slobodno lutajući kroz ono što se dogodilo jednako lako kao i kroz ono što bi moglo da se dogodi, nezavisno od fizičkih zakona koji upravljaju univerzumom’”, piše profesor Ranganat.
„Prvi put sam pročitao ovaj opis mentalnog putovanja kroz vrijeme dok sam bio student na postdiplomskim studijama, i bio sam duboko skeptičan.
Sada, sa mudrošću godina (o čemu ću se kasnije vratiti), razumijem šta je mislio. Kada se sjetite bogatog epizodičkog sjećanja, osjećate se kao da ste preneseni nazad do tačke u vašoj prošlosti, određenog vremena i mjesta.
Na primjer, miris svježe pečenih peciva može vas podsjetiti na doručak sa vašom bakom ili vam neka pjesma može dočarati vaš prvi poljubac. Nalazi iz laboratorija su pokazali da se u trenutku sjećanja čini da se mozak malo vrati u stanje u kojem je bio tada, omogućavajući nam da ponovo proživimo ta prošla iskustva.
Zato, ako ste izgubili ključeve, može biti korisno da se mentalno vratite u kontekst gdje ste ih posljednji put vidjeli. Povezivanje sa slikama, zvucima i mislima iz ranijeg vremenskog perioda može biti efikasan način da pristupite tim sjećanjima”.
Mentalno putovanje kroz vrijeme nije samo refleksija prošlosti; ono nas, takođe, orijentiše u sadašnjosti. Razmislite šta se dešava kada se probudite, sa džet-legom i zbunjeni, u hotelskoj sobi. Nakon trenutka provedenog u rekapitulaciji nedavne prošlosti, možete se utješiti da ste na odmoru, a zatim se vratiti da spavate.
Nakon što ste potrošili sekundu na sažimanje nedavne prošlosti, možete se uvjeriti da ste na odmoru i zatim se vratiti na spavanje. Ljudi sa Alchajmerovom bolešću ne mogu da koriste epizodično pamćenje kao sidro i zbog toga se osjećaju zastrašujuće dezorijentisano, kao da lebde u prostoru i vremenu.
Starenje – disfunkcionalna vremenska mašina
Epizodično pamćenje, takođe, može omogućiti konstrukciju alternativne stvarnosti, razmatranje onoga šta bi se dogodilo da smo donijeli drugačije odluke u prošlosti.
U prosjeku, epizodično pamćenje postaje lošije kako starimo, a to je djelimično posljedica čudne razvojne putanje prefrontalnog korteksa – područja mozga koje podržava epizodično pamćenje.
„Kod ljudi, prefrontalni korteks nastavlja da se razvija tokom djetinjstva i adolescencije, dosežući zrelost tek u mladih odraslih osoba. Zatim funkcija počinje da mu opada, počevši već u tridesetima (depresivno, znam). Zato starenje malo liči na disfunkcionalnu vremensku mašinu, koji nas često šalje na pogrešno mjesto.
Godinama sam razmišljao zašto je potpuni opseg mentalnog putovanja kroz vrijeme dostupan samo mladim odraslim osobama, dok ostatak našeg života provodimo sa manje optimalnim epizodičnim pamćenjem”, nastavlja autor knjige „Zašto se sjećamo”.
No, što je uopšte „optimalno”? Možda epizodično pamćenje funkcioniše upravo onako kako bi trebalo tokom našeg života. „Razmislite, tokom većeg dijela ljudske istorije, mladi odrasli su morali da brinu za svoju djecu i snabdijevaju porodicu hranom.
U tom dobu je trebalo da fokusiraju epizodično pamćenje da prati najnovije informacije o prikupljanju hrane ili lovištima, razlikuje saveznike od suparnika i slično. S druge strane, stariji su, tradicionalno, imali drugačiju ulogu – vodili su i davali savjete mlađim generacijama. Tokom tog razdoblja, stvaranje novih epizodičnih sjećanja manje je bilo važno od prenošenja mudrosti stečene iz postojećih sjećanja, prenosi n1.hr
Dakle, sljedeći put kad se zapitate ‘Zašto sam tako zaboravan?’, možda ćete se utješiti mišlju da vaš mozak vjerovatno radi upravo ono za što je evoluirao”, zaključuje profesor Čaran Ranganat.


















































