Nekada je čovjek liječio svoje strahove ritualima i vjerovanjima. Imao je čvrsta pravila ponašanja i bio okrenut zajednici – braku, porodici, seoskoj i religijskoj zajednici.
Mnogi postavljaju pitanje kako da se čovjek danas snađe u vremenu kada su ovi okviri postojanja relativizovani?
– Iako raspolaže materijalnim i tehnološkim mogućnostima daleko većim nego što je to bio slučaj s njegovim precima, savremeni čovjek teško izlazi na kraj sa strepnjom.
Kao da je dugo vojevana sloboda od okova tradicionalnog života i načina razmišljanja postala za njega preveliko breme.
Oslobođen ili, bolje reći, lišen tradicionalnih rituala, strogih religijskih i društvenih zakona i etičkih normi, savremeni čovjek živi ono što je Milan Kundera nazvao „nepodnošljivom lakoćom postojanja” – ističe antropološkinja i psihodramska psihoterapeutkinja pod supervizijom, dr Aleksandra Pavićević.
Zamrzava srce, oduzima tijelo
Ima li moćnijeg, snažnijeg i istovremeno destruktivnijeg osjećanja od straha?
Strah parališe zdravorazumsko mišljenje, zamrzava srce, oduzima tijelo, nagoni na pogrešne odluke, mijenja sliku svijeta. On umrtvljuje životne nagone ili ih, u gorem slučaju, preobražava u nepočinstva. Strah je teško i opisati, a kamoli ukrotiti.
Posebno kada se radi o onoj vrsti straha koji se najčešće naziva anksioznošću. U ovoj riječi sadržano je iracionalno osjećanje tjeskobe, strepnje, neizvjesnosti – to je strah koji najčešće nema neposredan i opipljiv uzrok ili ih ima previše – toliko da u čovjeku izaziva ono što se u nekim našim krajevima naziva tišnja ili čamotinja.
Naša sagovornica podsjeća i na shvatanje po kojem je strah od smrti zapravo strah nad svim strahovima.
Pokušavajući da razriješi strah od smrti, čovjek je iznjedrio kult i na njemu, zapravo, na grobu sazidao čitav svoj svijet. U početku je svijet bio jednostavan. Njime su upravljali bogovi, a čovjek se trudio da ih umilostivi.
Međutim, vremenom su stvari postale složenije. Svijet je postajao sve ljepši i raskošniji, a čovjek sve željniji. Polako je zaboravljao na grob i sve ga je rjeđe posjećivao. I što je bio slobodniji od tog sjećanja, to su i njegove sumnje i unutrašnje bure bivale jače i teže, a u njegovu dušu uselilo se neko tjeskobno osjećanje koje ga je rijetko napuštalo.
– Naravno, ovo je samo teorija, jedna od mogućih metafora savremenog ljudskog stanja. Šta god da je uzrok anksioznosti današnjeg čovjeka – bilo da je to potisnuti strah od smrti, neutoljivi konzumerizam i konformizam, informatička entropija, apokaliptična medijska retorika i, u krajnjem, strah od života, njegovo osjećanje neizvjesnosti teže se liječi nego u ranijim epohama – naglašava dr Pavićević.
Podsjeća da je utemeljivač psihodramske psihoterapije Jakob Levi Moreno podsticao optimizam zasnovan na vjeri u kreativne potencijale čovjeka. On je u psihodrami savjetovao spontanost, kreativnost i igru kao načine suočavanja sa životnim izazovima. Među tim izazovima strah, odnosno anksioznost drži nas u stanju ugašenih potencijala lične i kolektivne promjene.
Prihvatanje odgovornosti
Naravno, sloboda da se bude spontan i da se djela u skladu sa sobom nosi i odgovornost, ističe dr Pavićević. U prihvatanju te odgovornosti čovjeku mogu pomoći zdrava porodica, prijatelji, religija, umjetnost, psihoterapija… Polje ponuda danas je gotovo neograničeno.
No, sve one počivaju na jednom ključnom sastojku – na odnosu s drugim bićem, s Bogom, sa sobom. Kada uspostavi taj odnos i u njemu postigne ravnotežu između svoga želim i mogu i smijem i ne smijem, onda i strah prestaje da bude najgore mjesto. (RTS)
