Svaki čovjek, svaka država i svaki narod ima svoje najdraže dane, a od svog postanka Republika Srpska svoje najdraže dane uvijek ima u Srbiji – izjavio je predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske dr Nenad Stevandić u emotivnom, gotovo epskom govoru na otvaranju manifestacije „Dani Srpske u Srbiji“ u Beogradu.
Stevandić je podsjetio da se to nije desilo u jednom danu, posebno apostrofirajući posljednjih 14 godina, od 2012. kada Srbija i Srpska postaju dva plućna krila jednog dušnika koja složno dišu iste probleme, istu budućnost. I koja prvi put u našoj velikoj, teškoj i krvavoj istoriji zajedno gledaju u budućnost, bez straha od nečijeg prigovora.
„Izazovna vremena iza nas, a i ona ispred nas, treba uvijek da svjedoče o sazrijevanju jedne velike generacije koja je stvorila Srpsku u najtežim uslovima – kada je svijet bio jednopolaran, kada smo imali NATO protiv sebe, Rusiju na koljenima, Kina nije postojala kao sila, SB UN se nije oglašavao ni kada su umirale banjalučke bebe, a nas su napadali, pored NATO-a, i hrvatske formacije iz Hrvatske, iz Herceg-Bosne, mudžahedini, Armija BiH… Jedino što je bilo moguće da nas ne unište i da imamo sve što nam je potrebno, bila je i ostala Srbija“, rekao je Stevandić.
On je naglasio da naše jedinstvo nije plod trenutka, nego dubokih perioda istorije našeg naroda. Stevandić je istakao da danas Republika Srpska predstavlja dio na koji Srbija može da računa, čak i onda kada nama samima to nije lako.
„U Banjaluci su u tzv. Veleizdajničkom procesu 1914. i 1915. ubijani sveštenici, advokati, doktori, pisci, intelektualci. Osuđivani su na smrt u doba Austrougarske. To se najbolje može razumjeti ako se pogleda ono što piše na spomeniku u čast ulaska srpske vojske u Banjaluku: ‘Recite Srbiji da je volim’. To je ostala težnja još od 1835. kada ste vi, braćo, u Srbiji zbacili tursko ropstvo, a nama su umjesto jednog, turskog, nametnuli drugo — austrougarsko“, podsjetio je Stevandić.
Dočekavši cvjetanje i bujanje Republike Srpske i od 2012. snažan zagrljaj sa obje strane Drine, nastavio je Stevandić, dočekali smo da sve zajedničke datume slavimo zajedno, što govori da smo narod koji se nikad nije odrekao časti, slobode i sebe.
„Podsjetiću vas na jedan događaj koji se desio 1995. godine, dakle po završetku rata u BiH. Aleksandar Kisin se borio sa Srbobranskom brigadom koja je rasturena u padu zapadnokrajiških opština. On i njegova porodica, koji su se borili pet godina, tada su završili kao izbjeglice. Godine 1998. Kisin se javio u dobrovoljce Vojske Srbije, otišao na karaulu Košare, gdje je i poginuo. To je slika našeg osjećanja, naše povezanosti koja govori o tome da smo, kada smo jedinstveni, nesalomljivi. To je slika sa one ploče na spomeniku u Banjaluci, koju pomenuh, koja vrijedi i za mrtve, ali i za nas danas žive. Uvijek možete da kažete da smo rekli i da ćemo govoriti, po bilo koju cijenu, ono što piše na tom spomeniku: ‘Recite Srbiji da je volim'“, zaključio je Stevandić.
