Dovoljan je pogrešan izbor cipela, način žvakanja ili neki naizgled bezazlen gest da osoba koja nas je do juče privlačila odjednom postane odbojna.
Psiholozi pokušavaju da objasne zašto se privlačnost ponekad u trenutku pretvara u gađenje i šta se krije iza ovog neobičnog fenomena.
Da li ste ikada osjetili iznenadnu odbojnost prema osobi koja vas je privlačila – samo zato što je nosila neobične cipele ili je preglasno žvakala?
Taj trenutni prelazak od privlačnosti do potpune odbojnosti postao je veoma popularna tema na Tik-toku i Instagramu, gdje samci i parovi razmjenjuju iskustva o konkretnim, često apsurdnim sitnicama zbog kojih su izgubili interesovanje za nekoga.
Ali, ako ostavimo po strani viralne mimove i duhovite priče, zašto naš mozak ponekad tako naglo „povuče ručnu kočnicu“ kada je reč o privlačnosti?
Postoji više mogućih objašnjenja. Pojedini psiholozi smatraju da bi ovaj fenomen mogao da bude povezan sa takozvanim seksualnom odbojnošću.
Prema jednoj hipotezi, seksualna odbojnost je emocija koja se oblikovala pod uticajem evolucionih pritisaka prirodne selekcije. Ta teorija polazi od pretpostavke da su žene evolutivno predodređene da biraju muškarce sa kojima mogu uspješno da se razmnožavaju, kako bi obezbijedile opstanak potomstva.
Iz te perspektive, iznenadna odbojnost, iako ponekad pretjerana reakcija, ima ulogu u izboru odgovarajućeg partnera.
Međutim, ova teorija ima i svoja ograničenja. Ne ulaze sve žene u romantične veze radi razmnožavanja. Osim toga, ona ne objašnjava zašto i muškarci doživljavaju ovaj fenomen, niti uzima u obzir individualne razlike u tome šta ljudi očekuju od partnerskih odnosa.
Postoje i teorije koje ovaj fenomen povezuju sa anksioznošću u partnerskim odnosima.
U psihologiji partnerskih odnosa, osobe sa izbjegavajućim stilom privrženosti nastoje da izbjegnu emocionalnu bliskost. Zbog toga zabavljanje ili ulazak u romantičnu vezu kod njih može izazvati određenu anksioznost.
Moguće je da osjećaj iznenadne odbojnosti u takvim slučajevima djeluje kao odbrambeni mehanizam, omogućavajući osobi da se distancira od drugih i sačuva nezavisnost, koju doživljava kao svoju „sigurnu zonu“.
To ukazuje na mogućnost da osobe sa izbjegavajućim stilom privrženosti koriste ovaj osjećaj odbojnosti kako bi se zaštitile i održale emocionalnu distancu.
Treba razmotriti i povezanost između ponašanja sadašnjih i bivših partnera.
Kod nekih ljudi određeni postupci, navike ili maniri mogu izazvati neprijatnu reakciju zato što ih podsjećaju na prethodne partnere. Tako određeno ponašanje počinju da povezuju sa osjećajem odbojnosti.
U tom kontekstu važno je pomenuti i klasično uslovljavanje.
Ako smo naučili da određene nadražaje iz okruženja povezujemo sa nečim odvratnim – na primer, ako smo više puta vidjeli nekoga kako čačka nos i slušali da je to odvratna navika – vjerovatno ćemo osjetiti gađenje kada kasnije primijetimo isto ponašanje kod druge osobe. To na kraju može dovesti do pojave odbojnosti prema osobi koja se tako ponaša.
Još jedno moguće objašnjenje ovog fenomena moglo bi biti povezano sa određenim fobijama ili preosjetljivošću.
Na primjer, ako neko ima mizofoniju – stanje koje karakteriše smanjena tolerancija na određene zvukove – zvuci poput glasnog žvakanja mogu kod te osobe izazvati snažnu razdražljivost.
Na kraju, odgovor na pitanje zašto ljudi iznenada osjete odbojnost prema nekome nije jednostavan.
Sve navedene teorije imaju svoje prednosti i ograničenja. Ipak, čini se da ključnu ulogu u pojavi ovog fenomena imaju individualne razlike među ljudima. /RTS/
