Limun uz šniclu se ne služi zbog boljeg ukusa, razlog je mnogo fascinantniji.
Kada vam na sto stigne vruća bečka šnicla, većina ljudi gotovo instinktivno posegne za kriškom limuna. Nekoliko kapi soka završi na zlatnoj, hrskavoj panadi, a tek onda slijedi prvi zalogaj.
Ovaj običaj toliko je rasprostranjen da ga mnogi smatraju neizostavnim dijelom serviranja bečke šnicle, ali malo ko zna zašto se limun zapravo služi uz ovo jelo.
Iako se često vjeruje da je njegova uloga samo da osveži ukus, razlog je mnogo zanimljiviji i krije se u načinu na koji funkcionišu naši receptori za ukus.
Zašto se uz bečku šniclu služi limun
Tokom prženja šnicle odvija se takozvana Majarova reakcija – prirodni proces koji nastaje kada se šećeri i proteini zagrijavaju na visokim temperaturama. Upravo zahvaljujući njoj nastaje prepoznatljiva zlatna korica, bogata aromama i mirisima, prenosi una.rs
Međutim, hrskava panada istovremeno upija određenu količinu masnoće. Iako mast doprinosi punijem ukusu, može da prekrije receptore za ukus na jeziku, zbog čega arome postaju manje izražene sa svakim narednim zalogajem.
Kada nekoliko kapi limunovog soka dospe na toplu šniclu, njegova kiselina podstiče pojačano lučenje pljuvačke. Zahvaljujući tome, masnoća se ravnomjernije raspoređuje u ustima, pa svaki zalogaj djeluje lakše, svježije i manje masno.
Istovremeno, arome mesa i hrskave korice lakše dopiru do receptora za ukus, zbog čega bečka šnicla zadržava pun ukus od prvog do posljednjeg zalogaja.
Istoričari gastronomije smatraju da ovaj običaj ima i praktično porijeklo. U vrijeme kada nisu postojali frižideri, nekoliko kapi limuna moglo je da prikrije prve promjene u ukusu mesa ili masnoće korišćene za prženje.
