Jedina istinski divlja vrsta konja na svijetu, konj Prževalskog ili mongolski takhi, nekada je proglašena istrijebljenom u prirodi.
Danas, zahvaljujući jednom od najuspješnijih programa očuvanja u istoriji, stotine ovih otpornih životinja ponovo slobodno galopiraju mongolskim stepama.
Mongolska sveta životinja je zdepasta i krupne glave, tijelo joj je boje promiješanog kapućina, a noge tamne, kao da nosi čarape. Njuška joj je bijela, a griva crna i čekinjasta, uspravna poput svježe ošišane „mohikanke“.
U mongolskoj kulturi konj je toliko važan za nacionalni identitet da se ceremonijalni barjak zemlje pravi od dlake konjskog repa. Ali ovaj konj, koga lokalno stanovništvo zove takhi, što znači „duh“ ili „dostojan obožavanja“, zauzima posebno mjesto.
Ne možete ga jahati, držati u štali niti osedlati. On je suviše divlji za to.
Takhi, poznatiji svijetu kao konj Prževalskog (Equus ferus przewalskii), jedini je preostali istinski divlji konj. Za razliku od američkih mustanga ili australijskih brambija, koji su potomci pripitomljenih konja koji su se vratili u divljinu, takhi nikada nije bio domestikovan.
Njegova genetska linija je neprekinuta. Čak se i biološki razlikuje od svojih rođaka: ima 33 para hromozoma, dok domaći konji imaju 32. Ova razlika čini ga jedinstvenim prozorom u praistorijsku prošlost stepa Evroazije.
Na ivici istrijebljenja
Paradoksalno, „otkriće“ ove vrste za zapadni svijet označilo je početak njenog kraja. Kada je ruski istraživač ioficir Nikolaj Prževalski 1878. godine dobio na poklon lobanju i kožu konja iz centralne Azije, naučnici u Sankt Peterburgu su potvrdili da se radi o nepoznatoj divljoj vrsti.
Vijest je probudila apetite zooloških vrtova i privatnih kolekcionara egzotičnih životinja širom Evrope i Amerike. Ubrzo su organizovane ekspedicije za hvatanje ovih neuhvatljivih stvorenja.
Metode su bile surove. Lovci su shvatili da je nemoguće uhvatiti odrasle, brze i plašljive konje. Zato su se fokusirali na ždrebad. Da bi ih odvojili od krda, često su ubijali dominantne pastuve, što je razbijalo hareme i ugrožavalo prirodni ciklus razmnožavanja.
Između 1897. i 1903. godine, uhvaćeno je na desetine ždrebadi, od kojih su mnoga uginula tokom transporta. Istovremeno, u Mongoliji su divlja krda potiskivana zbog širenja stočarstva, prekomjernog lova i ekstremno surovih zima.
Posljednji put kada je takhi viđen u divljini bilo je 1969. godine. Vrsta je proglašena istrijebljenom u prirodi, a njen opstanak je zavisio od šačice jedinki u zatočeništvu. Svi današnji takhiji potiču od svega dvanaest konja koji su preživjeli u zoološkim vrtovima.
Povratak kući: Projekat „Hustai“
Decenijama je izgledalo da je duh stepe zauvijek izgubljen. Međutim, devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada je Mongolija prelazila u demokratiju, stvorili su se uslovi za ambiciozan projekat.
Međunarodna saradnja, predvođena holandskom Fondacijom za očuvanje konja Prževalskog (FPPPH) i mongolskim biolozima, pokrenula je plan za povratak takhija u njegovu postojbinu. Pažljivo je odabran Nacionalni park Hustai, prostrano zaštićeno područje na oko sto kilometara od Ulan Batora, kao idealno stanište za prve povratnike.
U junu 1992. godine, prvi transport sa 16 konja stigao je iz Holandije. Životinje su prvo puštene u velike ograđene prostore za aklimatizaciju, gdje su morale ponovo da nauče kako da prežive u surovim mongolskim uslovima.
Rendžer Sandžmjatav Cendehu, koji je radio u parku od samog početka, prisjetio se dana kada su konji konačno pušteni na slobodu. „Bio je to veoma poseban osjećaj, kao kada su mi se rodili sin i kćerka.“
Neki konji su izletjeli iz kaveza, dok su drugi oprezno izašli prije nego što su shvatili da su slobodni.
Život u divljini danas
Danas u parku Hustai živi samoodrživa populacija od preko 350 konja, najveća na svijetu. Oni žive u složenim društvenim grupama – haremima, koje čine jedan dominantni pastuv, nekoliko kobila i njihova ždrebad.
Mladi mužjaci, kada dostignu polnu zrelost, bivaju protjerani iz harema i formiraju „momačke grupe“, čekajući priliku da izazovu starije pastuve i osnuju sopstvene porodice.
Život u divljini nije idiličan. Glavni prirodni predator takhija je vuk. Svake godine vukovi ubiju između osam i 12 ždrebadi. Iako osoblje parka prati konje i poznaje svako krdo, oni se trude da ne intervenišu, prenosi RTS.
„Prirodne posljedice moraju da se dogode“, objašnjava biolog Usukjargal Usku Dorj. „Vukovi i konji podižu vojske jedni protiv drugih. Mi to zovemo koevolucija.“
Priča o povratku takhija predstavlja svetionik nade u svijetu očuvanja prirode. Ipak, opstanak vrste još nije osiguran. Ograničena genetska raznolikost, naslijeđena od malog broja predaka, predstavlja stalnu prijetnju.
Klimatske promjene donose sve češće razorne zime, poznate kao „dzud“, koje mogu da zbrišu čitava krda. Ipak, vidjeti ove konje kako u sumrak trče preko brda, dok se njihove siluete ocrtavaju na nebu, znači svjedočiti otpornosti prirode.
Duh stepe se vratio kući.
