Hodanje podrazumijeva ogroman broj signala između mozga i mišića na rukama, grudima, leđima, stomaku, karlici i nogama. Nešto što izgleda relativno jednostavno je u stvari nevjerovatno složeno.
Tempo i lakoća hoda mogu biti pokazatelj vašeg zdravlja i toga da li „dobro“ starite. Kako tijelo stari, mišići gube masu, snagu i kvalitet. Ovaj proces se zove sarkopenija i počinje oko četrdesete godine.
Pored toga, nervni sistem prolazi kroz svojevrsnu „atrofiju”, jer nervi svuda u tijelu funkcionišu manje efikasno i broj nerava se sa vremenom smanjuje.
Smatra se da gubimo 0,1% neurona (nervnih ćelija) svake godine (između 20. i 60. godine života), a gubitak se nakon toga ubrzava.
Ako doživite 90 godina, vaš mozak će izgubiti 150 grama tkiva u poređenju sa težinom koju je imao kada ste imali 50. godina.
Studije su pokazale da je brzina hodanja sa 45 godina snažan pokazatelj fizičkog i mentalnog zdravlja koje nas očekuje kasnije u životu. Inače, primjetan je i pad brzine hoda od trenutka kada pređete 60. godinu.
Smanjenje brzine i lakoće vašeg hoda može biti rani pokazatelj neurodegenerativnih stanja, kao što je Parkinsonova bolest.
Parkinsonova bolest ometa poruke koje mozak šalje mišićno-skeletnom sistemu, uzrokujući da hod osobe bude sporiji, manje simetričan i neuobičajen.
Sa opadanjem kvaliteta kognitivnih funkcija, dužina koraka pri hodanju je znatno kraća. A vrijeme koje je potrebno da se korak završi, povećava se.
Složen proces hodanja takođe uključuje mehanizam koji nas sprečava da se na primjer, spotaknemo o sopstvena stopala.
Mišići na prednjoj strani potkoljenice su dizajnirani da povuku stopalo dok se zamahne naprijed. Sa godinama, kod nekih ljudi, ovaj mehanizam počinje slabije da djeluje, pa je i saplitanje češće.
Dakle, stopalo se spušta tako da prsti udaraju o tlo, izazivajući opasnost od saplitanja.
Ovakvo stanje može biti posljedica dijabetesa ali i rezultat nepravilnog sjedenja i držanja lošeg položaja tijela duže vrijeme.
Suženje arterija
Ako tokom hodanja osjećate bol u glutealnim mišićima i niz zadnji dio noge, pa čak i u listovima, a nestaje kada prestanete da se krećete, možda je u pitanju periferna arterijska bolest.
Prisustvo, a zatim odsustvo bola u odnosu na kretanje ili mirovanje naziva se klaudikacija. Ovo se dešava zato što dolazi do sužavanja arterija koje snabdijevaju krv vašim nogama. Kada hodate, postoji povećana potražnja za kiseonikom iz mišića u nogama.
Kao rezultat suženja, arterijska krv koja teče u noge ne može da zadovolji potrebe za kiseonikom i mišići postaju anaerobni (nedostaju kiseonikom), izazivajući oslobađanje mlječne kisjeline. Mlječna kiselina izaziva osjećaj grčeva. Ali kada prestanete da se krećete, mišićima je potreban minimalan kiseonik, tako da bol nestaje.
Faktori rizika za oboljenje perifernih arterija uključuju pušenje, visok holesterol, visok krvni pritisak i dijabetes. Faktor rizika je i porodična istorija vaskularnih bolesti.
Ravnoteža i vitamini
Hod sa problemima ravnoteže često je povezan sa prekomjernom konzumacijom alkohola, ali takođe može ukazivati na nedostatak vitamina B12.
Utvrđivanje simptoma kod odraslih može da traje mjesecima, pa i godinama, ali se kod djece ovo stanje može utvrditi brže i zbog sazrijevanja nervnog sistema i ključne uloge vitamina B12 u zaštiti nervnog sistema od poremećaja.
Srećom, liječenje nedostatka vitamina B12 injekcijama je relativno jednostavno i u većini slučajeva se dobro podnosi. U nekim slučajevima, dodavanje hrane bogate B12 ishrani – kao što su meso, riba, jaja i mlječni proizvodi – može biti dovoljno za iskorjenjivanje simptoma.
Problemi sa unutrašnjim uhom, kao što je lavirintitis, mogu biti kratkoročni uzrok problema sa ravnotežom pri hodu.
Infekcija unutrašnjeg uha dovodi do problematičnog kretanja tečnosti u tom dijelu uha, zbog čega nervni signali od uha do mozga postaju „teški za tumačenje“. Ovo dovodi do toga da tijelo ne integriše u potpunosti ove informacije sa vizuelnim i pozicionim informacijama, piše RTS.
„Sa starenjem, hodanje neizbježno postaje manje lako i bez napora. Međutim, ako primijetite da se češće saplićete, teturate ili čak padate, ili je pak hodanje postalo dosta teže za kratko vrijeme, obratite se ljekaru“, savjetuje Adam Tejlor, profesor i direktor Centra za učenje kliničke anatomije Univerziteta Lankaster.
