Priča Slobodanke Zrnić Bobić iz BiH počela je kada su je komšije kod kojih je radila zamolili da otvori firmu.
Otvorila je firmu na njeno ime, tvrdi, kako bi pomogla ljudima u nevolji, bez ikakve namjere da nekog prevari ili zaradi.
Godine 2007, tačno 13. marta, firma je zatvorena i tada kreće njen pakao. Niti je vidjela novac od firme, niti je znala za prevaru koja joj je namještena.
Slobodanka Zrnić Bobić radila je pola života kao učiteljica, sticajem okolnosti, nedugo nakon što se udala i zatrudnjela, ostala je bez posla. Da situacija bude još gora, njen suprug je, takođe, izgubio posao u banci.
Vođeni idejom da pokrenu svoj biznis, otvorili su kiosk u ulici gdje žive. Međutim, dolaskom lanca trgovina, posao je oslabio. Tada im se otvorila šansa da se zaposle u diskontu pića kod komšija niz ulicu gdje su živjeli.
Naivnost je odvela u zatvor
– Ja sam radila blaže sekretarke poslove, muž je radio u skladištu. Firma je dobro radila, međuljudski odnosi su bili dobri. Međutim, nismo znali da postoji druga strana. Zato su nas i odabrali, jer mi nismo “imali veze” sa mutnim radnjama.
Mi nikada nismo imali susreta sa takvim ljudima, niti smo to mogli da prepoznamo. To je nas dalje odvelo u zatvor i napravilo pakao od života – započela je svoju priču Slobodanka.
Od sekretarice do “vođe klana”
Slobodankin pakao kreće kada su je supružnici, vlasnici diskonta pića, pozvali na razgovor sa molbom da se firma vodi na ime njenog supruga.
– Pitali su ako može da se izađe u susret, pošto je u sklopu tog njihovog poslovanja bila i fabrika sokova, dakle jedno poslovanje se vodilo na ime žene, drugo na ime muža, da firma koja je bila na ženino ime pređe na ime od mog muža kako bi oni mogli da sklope neke ugovore.
To nama ništa u tom momentu nije bilo čudno, mi smo tu radili, komšije, bili smo naivni… – priča Slobodanka.
Međutim, firma nije mogla da se vodi na ime Slobodankinog supruga, jer se on već vodio kao vlasnik kioska koji su otvorili.
Tada su Slobodanki ponudili da se firma vodi na nju, što je ona naivno prihvatila.
– Firma se prebacila na mene, to je bio ljudski dogovor. Sve je to išlo velikom brzinom, prebacilo se na mene i od tog 13. marta za tri mjeseca je sve bilo završeno. Samo su mi davali papire, virmane da potpišem, ja nisam ni znala šta je to. Novci su se uplaćivali tu, ogromne svote, to se prebacivalo, ja taj novac nikada nisam ni vidjela. Dolazili su i inspektori, oni su pričali da je sve u redu – kaže Slobodanka.
Upad specijalaca i hapšenje
Sve je išlo regularnim tokom, Slobodanka nije ništa sumnjala, dok jednog dana na vrata firme nisu zakucali istražni organi, tražeći da razgovaraju s njom.
– Tražili su mene da me pitaju gdje je novac. Rekli su mi “ti si vlasnik, to je tvoja firma, direktor si, gdje ti je novac?” – priča Slobodanka.
Nedugo nakon, specijalne jedinice upale su joj u kuću.
– Ništa nisam znala šta se dešava i zašto. Pretražuju sve, a ja ne znam ni šta traže – priča Slobodanka.
Nakon detaljnog pretresa, odveli su je u tužilaštvo. Onda u sud, pa u ćelije…
– Ne znam sa čim bih uporedila te ćelije. Drže vas cijelu noć u tim neuslovima, a potom u zoru odvedu u prostoriju na ispitivanje. To se ne može prepričati. Deklarisana sam kao vođa kriminalnog klana – kaže Slobodanka.
Osuđena na šest godina zatovra
Osudili su je na šest godina zatvora. Prema optužnici, ona je, kao vlasnik firme, pružala lažne podatke o stečenim oporezivim prihodima i izbjegla plaćanje poreskih dažbina.
Prema optužnici, utajila je porez u iznosu od oko 10 miliona konvertabilnih maraka.
Porodica i ja smo bili u takvom stanju, da to ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju.
– To se ne može prepričati, nisam vjerovala šta mi se dešava – priča Slobodanka.
Dijelila ćeliju sa ženom koja je raskomadala muža
Kaže da su joj prva tri mjeseca boravka u zatvoru bila najteža.
– Ja sam samo željela da umrem. Ne možete da shvatite šta vam se dešava sa životom. Šta sve može čovjeka da snađe, sam Bog zna. Kako sam preživjela, samo Bog i ja znamo.
Očaj, čemer, a opet živ čovjek ne može pod zemlju… Tih dana se sjećam da sam samo sjedala u ćošku i plakala. Bila sam sjenka od čovjeka, živa sam, a nisam – prisjeća se Slobodanka kroz suze.
Slobodanka je od 2017. do 2022. godine služila zatvorsku kaznu, a ćeliju je dijelila sa okorjelim kriminalcima.
– Moja soba je bila broj 4, dijelila sam je sa ženama koje su počinile ubistva. Šest godina, dan i noć. Bila sam u sobi sa ženom koja je pobacala po kontejnerima dijelove tijela svog supruga.
To je potpuno drugi svijet tamo. Razne osuđenice su dolazile. Taj boravak je bio moj grob – ispričala je Slobodanka kroz suze.
Slobodanka danas vodi normalan, porodičan život, a zahvaljujući tome što su svi u njenom okruženju, pa i šire, znali da nije počinila zločin za koji je osuđena, nije imala problem da se zaposli nakon odsluženja zatvorske kazne, prenosi Blic.
– Dobila sam posao i tim ljudima ću zauvijek biti zahvalna. Koliko vas ubiju neki ljudi, toliko vas neki ljudi ožive. Oni su znali ko sam i šta sam – kaže Slobodanka. (Blic)
