I najduži život brzo prođe, ali ako si radio pošteno, sticao svojim rukama i imao zdravu porodicu, onda ti starost bude nagrada, a ne teret, riječi su bake Danice Trivić, rođene Tunjić, iz Banjaluke, koja je ove godine proslavila 103. rođendan.
Njen životni put nije bio jednostavan, ali je bio ispunjen trudom i radošću u krugu najbližih. U kući u naselju Paprikovac, gdje živi sama od 2008. godine, i dalje sve obavlja bez tuđe pomoći – kuva svakodnevno, sređuje dvorište i dočekuje goste kolačima i širokim osmijehom.
– Rođena sam kao drugo dijete 1922. godine, od oca Đurđa i majke Kosane, u Razboju Ljevčanskom kod Srpca. Nas šestoro djece je bilo, a ja sam bila željna i učenja i života – priča baka Danica prisjećajući se odrastanja.
Djetinjstvo je provela u srbačkom selu Stari Martinac, gdje su se njeni roditelji zbog posla doselili 1927. godine. Sjeća se da je plakala kada je otac upisao sestru u školu, a nju nije htio jer nije bila dorasla.
– Učiteljica Ankica Januška me ipak primila kao “dobrovoljnog đaka”. Nije bilo lako, ali ja sam htjela da učim. Po završetku osnovnog obrazovanja sam se htjela upisati u školu u Gradišci zajedno sa još dvije prijateljice. Sve smo znale, ali su nas oborili na prijemnom ispitu jer smo bile seoska djeca. Gradska djeca imala su prednost – priča Danica.
Sa 17 godina udala se za Ratka Trivića iz Milosavaca kod Laktaša. Svadba, kako kaže, nije bila mala, došlo je više od 20 zaprežnih kola.
– Muž mi je kasnije pričao da mu je jedan komšija rekao: “Traži curu što zna dva ručka nejednaka napraviti”. E, ja sam znala i više od toga – kaže kroz smijeh Danica.
A onda je došao Drugi svjetski rat. Kuća im je zapaljena, sve opljačkano. Skrivali su se po šumama i preživljavali kako su znali. U tim strašnim godinama izgubila je sestru Savku od tifusa i brata Radovana koji je kao dječak od 15 godina mobilisan i poginuo. Nakon rata preselili su se u Papažane, kupili tri dunuma zemlje, izgradili kuću i počeli od nule.
– Teško se živjelo. Radilo se od jutra do mraka, ali narod je pjevao, družio se, nije se žalio. Meni je bilo važno da je porodica zajedno – govori Danica.
Dok je Ratko vodio zadrugu, ona je brinula o kući i četvoro djece. U Papažanima su često kod njih stanovali učitelji, a jedna od njih, učiteljica Marija Bašić naučila ju je da pravi uštipke i palačinke i priprema krastavce i paprike za zimnicu.
– Imali smo tri krave, dva konja, ovce, živinu i pčele, ali znali smo da će djeca morati u školu, pa smo se 1957. preselili u Banjaluku. Iako smo živjeli u gradu, nastavili smo da obrađujemo zemlju, a ja sam do Papažana išla biciklom. Sve dok smo mogli, radili smo. A kad više nismo mogli obrađivati zemlju, tada smo podijelili djeci da imaju djedovinu i očevinu – priča Danica.
Godine su prolazile, djeca stasala, školovala se, ženila i udavala, pa su 1972. kupili plac na Paprikovcu i sagradili novu kuću, gdje je Danica živjela zajedno sa suprugom Ratkom, koji je preminuo 2008. godine, a od tada je sama, ali kako kaže, ne i usamljena.
– Pored djece, imam osmoro unučadi, 11 praunučadi i troje čukununučadi i svi me redovno obilaze, a i komšije me paze. Neću nikome da smetam. Dobro sam. Hranim se zdravo, jedem domaće, a lijekove skoro da i ne pijem. Moja djeca ih piju više nego ja – kaže Danica.
U međuvremenu je napisala i knjigu pod nazivom “Da se ne zaboravi” u kojoj je opisala sve što je prošla.
– Promijenilo se sedam država za mog života, ali jedno se nije promijenilo, a to je potreba čovjeka da živi pošteno i skromno. Mnogima je zahvaljujući modernim tehnologijama sada sve na dlanu, a opet niko nema mira. Mi smo imali malo, ali smo pjevali, šalili se i bili zahvalni. Što je najvažnije od svega, imali smo dobru i vrijednu djecu koja su nas cijenila i uvažavala, a danas djeca slabo poštuju svoje roditelje – zaključila je baka Danica.
RECEPT ZA DUGOVJEČNOST
Danica i Ratko su stekli četvoro djece, najstariji je Ranko koji ima 86 godina, Tvrtko 84, Rade 79 i Nada koja ima 74 godine. Ratko je preminuo u 91. godini, a čak je i svekar Mlađan živio do 94. godine. Sin Rade smatra da recept za dugovječnost leži u tri razloga.
– Po meni je genetika ključna stvar, zatim narav čovjeka, a potom i uslovi života. Oni su stalno nešto radili i bili u pokretu, a fizička kondicija je takođe bitna za zdrav i dug život. I danas, kad dođemo kod majke, ona stalno nešto sprema, nudi nas pitama i kolačima i uvijek je vesele naravi – ističe Rade za Glas Srpske.
