Koračajući sa nadom, vjerom i jasnim humanim ciljem, Branislav Aleksić, mladi banjalučki glumac, prešao je skoro 600 kilometara od Novog Sada do manastira Žitomislić u Hercegovini, gdje je stigao u srijedu nakon 21 dana hodočašća.
Ispunjeno i zahvalno, dvije su riječi koje opisuju kako se ovaj mladi čovjek osjeća nakon što je svoje hodočašće u potpunosti završio, a kako kaže, putovanje je bilo puno izazova i nevjerovatnih trenutaka.
“Svaki korak je nosio sa sobom svrhu, i sada kada pogledam unazad, osjećam duboku zahvalnost što sam imao priliku da prođem ovim putem.
Meni je, kao nekome ko je završio studije srpske književnosti, neprijatno da kažem da mi je teško pronaći prave riječi kojima bih opisao sublimaciju svih tih osjećanja koja su me pri dolasku u manastir Žitomislić i pri susretu sa svim tim srpskim porodicama koje su dolje ostale preplavila”, ističe Aleksić za “Nezavisne novine”, dodajući da je ovo jedna nova životna lekcija.
A unutar te životne lekcije, na svom putu, na svakom koraku, Branislav je učio nove lekcije i usvajao nove poruke, a kako navodi, najviše je naučio o sebi, o strpljenju, poniznosti i snazi zajedništva.
“Tišina i jednostavnost puta pomogle su mi da se povežem sa sobom, ali i sa ljudima koje sam sreo usput. Ovo iskustvo mi je otvorilo oči i srce na mnogo načina.
Osnažio sam sebe, osnažio sam svoju vjeru, svoju vjeru u Boga, u ljude. Sigurniji sam u sebe, osvijestio sam u razgovoru sa ljudima i duhovnicima šta je to zapravo smisao života i čemu ja kao mladi čovjek treba da težim… Životne prioritete sam mnogo bolje posložio i dao sam sebi jasno do znanja koliko mogu, šta mogu, koji su to ciljevi za koje se vrijedi boriti”, priča Aleksić.
Osim ličnih, Aleksićevo hodočašće donijeće benefit i narodu na Kosovu i Metohiji, odnosno porodici Krstić, školi “Blagoje Radić” i manastiru Svetog Spiridona, jer su svi, koji su htjeli, tokom njegovog hodočašća mogli i donirati novac za njih.
“Još pristižu posljednje donacije, još ne znam tačan iznos, ali vjerujem da ću i taj podatak imati uskoro. Hvala svima koji su podržali”, kaže Aleksić.
Nakon ovog putovanja, za sebe kaže da je bogatiji čovjek nego što je bio prije.
“Bogat zbog toliko ljudi koje sam sreo na tom putu, toliko ljubavi koje sam dobio od tih ljudi, sudbina, razmišljanja koja sam čuo, ideja…”, ističe on za “Nezavisne novine”.
Iako mu je cilj bio jasan, a vjera snažna, bilo je dana kada su ga umor, vrućina i bolovi dovodili do granica izdržljivosti.
“Ponekad je bilo teško ostati motivisan. Ali najteže je bilo suočiti se sa vlastitim mislima – to je borba koju vodiš u tišini, sam sa sobom. Kao najtežu dionicu izdvojio bih put Jablanica – Mostar zbog magistrale koja prati kanjon Neretve, a svi znamo kakvi su magistralni putevi uz kanjone velikih rijeka”, prisjeća se Aleksić, dodajući da su ga riječi ljudi koje je sretao motivisale, jačale i vodile ka cilju.
Svoje hodočašće Aleksić planira pretočiti i u riječi, a na naše pitanje da li bi sve ispočetka, odgovara da bi.
“Definitivno bih ponovio. Ovo iskustvo je ostavilo dubok trag u meni. Trenutno se odmaram i sređujem utiske, ali već imam neke ideje za nove puteve i ciljeve. Ako bude prilike da opet spojim hodanje i humanitarnu misiju – idem bez razmišljanja.
Prijatelji koje sam stekao u Sokocu, iz Udruženja ‘Sveti Vasilije Ostroški’, svake godine na Đurđevdan kreću pod manastir Ostrog. Definitivno ću sa njima u grupi jedne godine otići na to šestodnevno putovanje”, kaže Aleksić za “Nezavisne novine”.
