U zgradi u banjalučkoj Ulici Rajka Bosnića malo je nedostajalo da se ispiše jedna od onih crnih hronika koje počinju riječima „moglo se izbjeći“.
Vatra je buknula iznenada, dim se širio stanom i hodnicima, a sekunde su postajale presudne.
U čarapama potrčao prema požaru
U trenucima kada većina zastane i pokuša da shvati šta se dešava, jedan čovjek nije razmišljao ni trenutak.
Goran Cvijić je, bukvalno u čarapama, istrčao iz svog stana i potrčao prema spratu na kojem je izbio požar. Bez zaštite i kalkulisanja, vođen samo instinktom da pomogne. Dim je već bio gust, situacija neizvjesna, ali on nije stao.
Najvažniji trenutak tek je slijedio.
U stanu iz kojeg se širio dim nalazile su se baka i unuka, nesvjesne koliko im je opasnost blizu.
Lupao sve dok nisu otvorile vrata
Upravo je Cvijićevo uporno lupanje na vrata probilo tišinu i upozorilo ih da nešto nije u redu. Nije odustajao. Lupao je sve dok nisu otvorile.
Taj trenutak mogao je napraviti razliku između života i tragedije.
Poznato je da u ovakvim situacijama dim često ubija prije vatre. Nekoliko minuta nepažnje ili zakašnjenja može biti kobno. Da nije bilo njegove brze reakcije, pitanje je kako bi se sve završilo.
Stanari zajednički obuzdali vatru
Osim Cvijića, i drugi stanari imali su hvale vrijedne poduhvate – od ulijetanja u stan sa aparatom za gašenje požara i puzanja ispod dima do gašenja vatre sa drugih spratova.
Zajedničkim snagama uspjeli su spriječiti teže posljedice i obuzdati vatru do dolaska banjalučkih vatrogasaca, koji su u rekordnom roku stigli pred zgradu.
Stanari danas prepričavaju događaj sa istim zaključkom – mala nepažnja izazvala je veliku opasnost, ali su brze i hrabre reakcije spriječile najgore.
„Sekunde su bile kao minute“
Cvijić o svemu govori skromno, gotovo nezainteresovano za pažnju. Kao da nije uradio ništa posebno, iako je učinio ono što mnogi ne bi – krenuo je pravo prema opasnosti.
„Lupao sam na vrata čekajući da neko otvori. Sa druge strane čujem galamu, dozivanje u pomoć, ali kao da nisu mogli otvoriti vrata. Bio sam uporan, u jednom trenutku se brava pomjeri, pa prestane. Sekunde su bile kao minute. Na kraju su se vrata konačno otključala i one su izašle napolje“, ispričao je Cvijić za „Srpskainfo“.
Heroji ne moraju nositi uniforme
U vremenu kada se često govori o lošim vijestima, ovaj događaj podsjeća da heroji ne moraju nositi uniforme niti se najavljivati unaprijed. Ponekad su to komšije koje u ključnom trenutku jednostavno ne okrenu glavu.
