Ni oluja ni žuljevi nisu uspjeli stati na put Sanjinu Brusu i Igoru Škoriću iz banjalučkog naselja Karanovac koji su prepješačili više od 400 kilometara do manastira Ostrog, a svih 11 dana hodočašća, kako kažu, vodila ih je želja da se pomole za zdravlje porodice i prijatelja.
Ovi mladi momci na prvo hodočašće, put velike svetinje u Crnoj Gori, krenuli su 17. avgusta sa platoa parohijske crkve u Karanovcu.
Iako su komšije, nisu znali da imaju istu želju koju su otkrili jedan drugom svega nekoliko dana pred kretanje na put. Nisu se, počinju priču devetnaestogodišnji Sanjin i dvadesetpetogodišnji Igor, mnogo dvoumili već su se udružili i krenuli u ispunjenje dugogodišnjeg sna.
Na samom početku hodočašća pratilo ih je, nastavljaju oni, veoma loše vrijeme, jaka grmljavina praćena kišom i olujnim vjetrom.
Sanjin, student prve godine Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci, kazao je da su se u Ostrog uputili preko Kneževa, Travnika, Kiseljaka, Sarajeva, te su na putu do ove svetinje prošli kroz Foču i Plužine.
– U svakom mjestu koje smo prošli ljudi su nas, bez obzira na vjeru, prijatno iznenadili. U Kneževu su nas dočekali neki momci koji su nam obezbijedili prenoćište, nakon čega smo se uputili ka Travniku gdje su nas, takođe, dosta lijepo ugostili. Dok ne kreneš i ne znaš koliko je ljudi dobrog srca – ispričao je Sanjin sabirajući utiske.
Od pješačenja su im se stvorili žuljevi, ali nijednog trenutka im, kažu, nije palo na pamet da odustanu. Ovaj put posebno će im ostati u sjećanju zbog psa tornjaka koji ih je pratio iz Trnova do manastira Piva, otprilike nekih 100 kilometara.
– Sve vrijeme je sa nama išao, pratio nas je u stopu. Prva dva dana pas ništa nije htio da jede, tek treći dan nam je iz ruke počeo jesti. Kao da ga je Bog poslao da nas čuva. Kad je monah u manastiru Piva zazvonio, pas je otišao. Da je nastavio put sa nama i došao do Ostroga, sigurno bismo ga doveli u našu Banjaluku – priča Igor, koji je inače pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova RS.
On ističe da je najljepši osjećaj kad ih neko prepozna kao hodočasnike, pa ih pozdravi i prozbori sa njima koju riječ, a takvih je kaže bilo mnogo.
– U jednom momentu smo ostali bez vode, bukvalno smo u flašici imali tri gutljaja i deset kilometara ispred sebe do prvih kuća. Polako nas je počela hvatati panika, međutim, niotkuda iza ugla se pojavila česma i ljudi koji prodaju sokove. Umili smo se i napunili svoje flaše vodom. Nastavili smo put, osjećali smo se kao da smo tek krenuli od kuće. Našoj sreći nije bilo kraja. To nam je dalo snagu da nastavimo dalje – ispričao je Igor.
Sam dolazak u manastir Ostrog i doček monaha kojima je njihov dolazak najavio sveštenik iz Karanovca, uglas pričaju komšije, natjera suze na oči i pregršt emocija.
Za sve one koji žele da krenu na putovanje slično njihovom, imaju samo jednu poruku.
– Ako nešto želite, to i slijedite. Sve je stvar želje, ostalo su izgovori – zaključili su ovi hrabri mladići Sanjin i Igor.
Planovi
Sanjin i Igor, puni entuzijazma, već sad kuju nove planove za sljedeće hodočašće, koje bi trebalo da bude u maju naredne godine, kada bi na put ka Ostrogu trebalo da krenu u većem broju.
– Nakon što smo se vratili i ispričali svoju priču, mnogu drugovi su se zainteresovali da nam se pridruže sljedeće godine – kaže Igor za Glas Srpske.
