Sve ove izjave odražavaju istu suštinu. Neki ljudi ostaju u vezama ne zato što je veza stalno dobra, već zato što djeluje blizu tome da bude dobra.
Međutim, ono što ne shvataju je da kada se osoba zaljubi u to što bi neko mogao da bude, često se vezuje za buduću fantaziju, a ne za stvarnu sadašnjost.
Sa psihološke strane, ovaj obrazac nije pitanje naivnosti ili iracionalnosti. Prije je vezano za to kako mozak obrađuje privrženost, nagradu i smisao kada se suočava sa neizvjesnošću. Istraživanja sugerišu da privlačnost ka potencijalu, a ne ponašanju, često pokreću predvidivi kognitivni i emocionalni mehanizmi koji snažno utiču na romantično odlučivanje.
Evo četiri procesa koja stoje iza ovog obrasca i zašto je lakše zaljubiti se u nečiji potencijal nego u njihovu ličnost.
Mozak previše cijeni neostvareni potencijal (posebno u ljubavi)
Motivacioni sistemi ljudi su posebno osjetljivi na iščekivanje. Zapravo, dopamin (naš „neurotransmiter motivacije“) često se luči jače tokom iščekivanja nagrade nego tokom same nagrade.
To znači da zamišljene budućnosti mogu biti emocionalno snažnije od stvarnih iskustava. Svako ko je uživao u romantičnim fantazijama zna da je ovaj fenomen gotovo zavisnički. U romantičnim kontekstima, ideja o tome šta neko može da postane može da izazove više uzbuđenja nego to što osoba zapravo jeste.
Motivacija da se zamišljaju najbolji scenariji kako bi se popunile praznine u znanju dodatno je pojačana još jednom slabošću mozga. Studije o greškama u predviđanju nagrade pokazuju da povremena nagrada jača privrženost više nego stalna.
Drugim riječima, ako partner s vremena na vrijeme ispunjava svoj „potencijal“, vaša privrženost njemu može rasti više nego da ga stalno ostvaruje. Kada se pozitivno ponašanje pojavljuje nepredvidivo, stvara se snažan obrazac učenja koji drži mozak angažovanim, čekajući sljedeću nagradu.
Zbog toga veze obilježene nepostojanošću često djeluju teže za napuštanje od jasno nezadovoljavajućih veza. Zamišljene verzije partnerovog „ostvarenog potencijala“ mogu (povremeno) podsticati osobu da ostane u nezadovoljavajućoj vezi.
Uticaji djetinjstva pretvaraju nepostojanost u ljubav
Istraživanja privrženosti pomažu da se objasni zašto su neki ljudi posebno ranjivi na ovu dinamiku. Osobe sa anksioznom privrženošću češće obraćaju pažnju na znakove moguće bliskosti nego na pouzdanu dostupnost.
Kada je briga u vezi nepostojana, sistemi privrženosti anksiozne osobe ostaju aktivirani, a nada postaje strategija regulacije. Vjerovanje da će stvari postati bolje omogućava da veza u sadašnjosti djeluje podnošljivo, čak i kada potrebe nisu zadovoljene. Međutim, anksiozno privržene osobe nisu jedine koje pokazuju ovu tendenciju.
Partneri sa izbjegavajućom privrženošću takođe mogu nenamjerno da podržavaju ovaj obrazac pogrešne nade, ali iz druge perspektive. Njihovi trenuci emocionalne dostupnosti mogu partneru djelovati posebno značajno, jer se kontrastiraju sa njihovim uobičajenim emotivnim distanciranjem. Vremenom, veza može postati organizovana oko čekanja, a ne povezivanja, sa „potencijalom“ kao centralnom tačkom.
Pristrasnosti pretvaraju potencijal u dokaz ljubavi
Nekoliko dobro dokumentovanih kognitivnih pristrasnosti mogu doprinijeti sklonosti osobe da ostane vezana za ono što neko „može biti“, a ne za ono što zaista pokazuje svakodnevno. Evo tri najčešće:
Zabluda utopljenog troška vodi ljude da nastave da ulažu u situacije u koje su već uložili previše vremena, emocija ili truda, uprkos lošim rezultatima.
Pristrasnost optimizma navodi ljude da precijene vjerovatnoću pozitivne promjene, a potcijene vjerovatnoću da će trenutni obrasci (nepostojanost, prekršena obećanja ili nemogućnost primanja povratne informacije) ostati.
Pristrasnost potvrđivanja pojačava selektivnu pažnju i naglašava trenutke koji podržavaju vjerovanje da promjena dolazi, dok se obrasci koji se suprotstavljaju tom vjerovanju racionalizuju ili minimizuju.
Zajedno, ove pristrasnosti čine da potencijal djeluje kao dokaz, a ne kao nejasna mogućnost.
Emocionalni rad postaje zamjena za ljubav
Još jedna ključna karakteristika ovog obrasca je preuzimanje odgovornosti za uspjeh veze. Istraživanja emocionalnog rada pokazuju da ljudi koji preuzimaju nesrazmjernu odgovornost za regulaciju emocija, rješavanje problema ili podsticanje rasta često osjećaju veću povezanost sa vezom nego njihov partner.
Ovo obično stvara paradoks. Što više truda ulažete u održavanje veze, to ona djeluje značajnije. Drugim riječima, sopstveni napor postaje dokaz dubine.
Vremenom, osoba može početi da izjednačava ljubav sa izdržljivošću, strpljenjem i emocionalnim upravljanjem. Nedostatak stalne brige partnera zamjenjuje osjećaj svrhe koji dolazi iz pokušaja da se partneru pomogne da ostvari svoj potencijal.
Kroz realističnu prizmu, ovakva „intimnost“ može se na kraju pokazati kao samozanemarivanje, koje je osoba sve vrijeme tumačila kao posvećenost.
Zašto je ponašanje najbolji pokazatelj ljubavi
Sa psihološke strane, ponašanje je najpouzdaniji pokazatelj sposobnosti za vezu. Istraživanja u nauci o vezama dosljedno pokazuju da stabilni obrasci odgovornosti, pouzdanosti i emocionalne dostupnosti predviđaju zadovoljstvo u vezi mnogo jače nego namjere ili verbalna obećanja.
Promjena je moguća, ali samo kada je motivisana iznutra, dosljedna tokom vremena i podržana djelovanjem. Bez ovih elemenata, nada postaje način izbjegavanja stvarnosti nezadovoljenih potreba. Partneri koji ostaju fokusirani na potencijal obično završe hronično nezadovoljni i emocionalno iscrpljeni.
Za neke ljude, biti onaj koji vjeruje, čeka ili vidi dobro u drugima postaje dio njihovog identiteta. A uloge povezane sa smislom i moralom posebno je teško napustiti. U tom smislu, odustajanje od potencijala može se doživjeti kao odustajanje od sopstvenog „ja“. Za njih, veza ne predstavlja samo povezanost. Ona takođe predstavlja dokaz strpljenja, lojalnosti i emocionalne dubine. Izvor: FORBES
