Praznik Svete velikomučenice Marine, u narodu poznatije kao Ognjena Marija, jedan je od najpoštovanijih ljetnjih praznika u srpskoj tradiciji.
Ovaj dan vijekovima je bio obilježen strogim zabranama rada, brojnim vjerovanjima i običajima koji svjedoče o snažnoj povezanosti čovjeka sa prirodom i njenim silama.
Prema riječima Saše Srećkovića, etnologa i muzejskog savjetnika Etnografskog muzeja, Ognjena Marija zauzima posebno mjesto u narodnom kalendaru jer predstavlja spoj hrišćanskog praznika i mnogo starijih slojeva narodne kulture.
„U tradicionalnoj kulturi Srbije praznici nisu bili samo vjerski datumi, već i orijentiri koji su uređivali svakodnevni život. Ognjena Marija je jedan od dana kada se kroz zabrane, običaje i predanja najbolje vidi kako je narod razumio prirodne pojave i nastojao da živi u skladu s njima. Vatra, grom i oluja nisu shvatani samo kao prirodne sile, već i kao pojave koje zahtijevaju poštovanje i oprez“, ističe Srećković.
On dodaje da se zbog toga na Ognjenu Mariju nije radilo ni u kući ni u polju. U narodu je ostala poznata izreka da se tog dana ne smije „ni konac u iglu udjenuti“, jer se vjerovalo da bi nepoštovanje praznika moglo prizvati vatru, grom ili drugu nesreću. Prema narodnom predanju, Sveta Marina kažnjava ognjem one koji naruše praznični mir, zbog čega je i dobila naziv Ognjena.
Srećković objašnjava da su ova vjerovanja bila način da zajednica sačuva ravnotežu s prirodom, ali i da odredi dane odmora u vrijeme najvećih ljetnjih žega i čestih nevremena.
Za ovaj praznik vezuju se i brojni drugi običaji. Vjerovalo se da tog dana treba izbjegavati kupanje u rijekama, jezerima i drugim velikim vodama, jer su se pamtili slučajevi utapanja upravo krajem jula. Praznik je bio posvećen i ženama, koje su tog dana odmarale od kućnih poslova, dok se u pojedinim krajevima zadržao običaj da djevojka pokloni ogledalce momku koji joj je drag, vjerujući da će je on gledati kao svoj najljepši odraz
„Ovaj i slični praznici svjedoče o vrijednostima, iskustvima i znanju koje su generacije ostavile svojim potomcima. Razumijevajući takve običaje, bolje razumijemo i istoriju sopstvenog naroda“, zaključuje Saša Srećković. /telegraf.rs/
