Navršile su se 32 godine od kada su hrvatski vojnici, pred očima Unprofora, masakrirali 88 Srba na području sela Divoselo, Čitluk i Počitelj u akciji “Medački džep”, a sva tri sela opljačkali i zatim sravnili sa zemljom po sistemu “spržene zemlje”, saopšteno je iz Informaciono–dokumentacionog centra “Veritas”.
Hrvatska vojska je 9. septembra 1993. godine iznenada izvršila agresiju na srpska podvelebitska sela Divoselo, Čitluk i Počitelj, smještena južno i jugoistočno od Gospića u takozvanom Medačkom džepu, koja su se do tada 18 mjeseci nalazila pod zaštitom UN-a.
“Veritas” napominje da nakon ove akcije nije bilo nijednog ranjenika, jer su zarobljeni i ranjeni sistematski ubijani, a da o tome govore rezultati pregleda tijela na srpskoj strani – razbijene lobanje, mnogobrojne prostrelne rane iz neposredne blizine, odsječeni dijelovi tijela, smrt nakon što su živi spaljivani.
Hrvatska vojska je tada pljačkala, palila, rušila kuće, trovala bunare, ubijala i masakrirala civile, vojnike i milicionere.
Ono što nisu uspjeli u nastupanju, pobili su i uništili u povlačenju, koje je, uz posredovanje Unprofora, potrajalo do 17. septembra iste godine.
Tragedija “Medačkog džepa” odvijala se pred očima pripadnika Unprofora, koji ovaj put nisu bili samo pasivni posmatrači, već su i aktivno učestvovali u pokušaju da preuzmu kontrolu nad ovim područjem i spriječe ubijanje preostalih Srba, kao i uništavanje njihove imovine, što im je i uspjelo nakon trodnevnih borbi sa hrvatskom vojskom i policijom.
Ubijeno je 86 Srba, od kojih 43 vojnika, šest milicionera i 27 civila, od kojih čak 22 starijih od 60 godina.
“Veritas” ističe da je među civilnim žrtvama bilo najviše ubijenih žena – njih 17.
Hrvatska je po završenoj akciji predala srpskoj strani 52 tijela, pripadnici Unprofora su, nakon što su u direktnoj borbi ušli u ovo područje, izvukli još 18 tijela, a dva tijela su izvukli pripadnici Srpske Vojske Krajine, dok je jedno tijelo pronađeno tek u aprilu 1994. godine.
U maju 2000. godine istražioci Haškog tribunala pronašli su još 11 leševa skrivenih u jednoj septičkoj jami u Gospiću.
Nepoznata je sudbina još devetoro ljudi, uglavnom starijih ljudi, od kojih su četiri žene.
Komadant Unprofora general Žan Kot 19. septembra 1993. godine, poslije kompletnog obilaska navedenih sela, izjavio je: “Nisam našao znakova života, ni ljudi, ni životinja, u nekoliko sela kroz koja smo danas prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namjerno”.
Za zločine počinjene u ovoj akciji Tužilaštvo Haškog tribunala optužilo je trojicu hrvatskih generala: Rahima Ademija, Јanka Bobetka i Mirka Norca, dok je istraga protiv Petra Stipetića obustavljena pošto je, prema riječima glavnog tužioca, uspio dokazati “paralelnu liniju komandovanja”.
Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasila ga je smrt u aprilu 2003. godine.
Županijski sud u Zagrebu, u maju 2008. godine, optuženog Ademija, vršioca dužnosti komadanta Zbornog područja Gospić, oslobađa svih optužbi, a optuženog Norca, komadanta operacije “DŽep ‘93”, proglašava krivim za nesprečavanje, a time i za podržavanje i ohrabrivanje ubistava četiri civila i pljačkanje imovine te ubijanje i mučenje po jednog ratnog zarobljenika.
Norac je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina, koju mu je Vrhovni sud smanjio na šest godina.
Hrvatsko pravosuđe je kasnije optužilo još trojicu pripadnika HV-a, a u međuvremenu su sva trojica pravosnažno i osuđeni pred Županijskim sudom u Zagrebu: Јosip Krmpotić – osuđen samo za naređivanje paljenja i rušenja srpskih kuća na tri godine, Velibor Šolaja na pet godina i Јosip Mršić na tri godine zatvora.
Iako je u pomenutim sudskim postupcima nesporno utvrđeno da su u zapaljenim kućama izgorjele i četiri žene, za njihovo paljenje niko nije odgovarao.
U aprilu 1991. godine u Divoselu je živjelo 344, u Počitelju 307, a u Čitluku 129 žitelja, skoro svi srpske nacionalnosti.
U septembru 2025. godine u Divoselu ne živi niko, u Počitelju dvije starice, a u Čitluku četiri porodice sa ukupno deset članova, navodi “Veritas”. (Srna)
