Meta (kompanija koja posjeduje Instagram, Whatsapp i Facebook) je prije nešto više od mjesec dana uklonila end-to-end enkripciju.
Jednostavnim rječnikom rečeno: oni sada imaju direktan pristup svim tekstualnim i glasovnim porukama, slikama i videima koje šaljete po privatnim prepiskama.
Ovo „labavljenje privatnosti“ je omogućilo Meti da sve vaše konverzacije pretvara u trening za vještačku inteligenciju (AI) i da vam vaše sopstvene misli servira nazad kroz algoritam. Zato vam u posljednje vrijeme može djelovati kao da vas algoritam poznaje bolje nego iko drugi.
Što je vjerovatno i tačno. Svi vaši podaci su sada skladišteni u ogromnim data centrima (koji koriste enormne količine struje i vode, ali to je već druga priča), u kojem AI hirurški precizno secira vaša interesovanja, najdublje strahove, čežnje i prohtjeve.
Vraća vam ih nazad u obliku postova koji mogu da vas zabave, rane, navuku ili izlude. Hrani vas egzistencijalnim strahom, izgubljenošću, ponorima romantičnih veza, osjećajem da vam život izmiče iz ruku baš u periodu kada mislite da ste ga prokljuvili, i svime što vam se vrzma po glavi. Istovremeno kreira osjećaj da niste sami, ali vas zatvara u mikrokosmos u kojem čujete samo eho svojih misli i osjećanja.
Kako ijedna druga aktivnost sa tim može da se takmiči? Što može više da vas okupira od dubina svoje psihe koje vam se vraćaju kroz spoljašnje tokove glasova, videa i teksta? Nekada je online prostor bio povezan direktno sa mjestom: morao si otići u sobu, zakačiti se na „internet sate“ koje smo rentirali, pa upaliti kompjuter kojem treba minut da otvori jednu stranicu i tragati po world wide webu bez da vam išta bude servirano.
Ključno je da je taj proces zahtijevao tačno vrijeme i mjesto na kojem morate biti. Danas čitav svijet informacija, koje nas non-stop podsjećaju da su tu putem notifikacija, nosimo sa sobom u džepu. I sve češće držimo u dlanu. Procjenjuje se da prosječni pripadnik/ica generacija Z provede oko 9h dnevno ispred ekrana, dok prosječni Amer čekira telefon 96 puta na dan. Samim tim, smartphone više nije alatka, nego sami život.
Što se onda dešava kad oni postanu vaše ogledalo? Kad vam se traume serviraju rade ekonomije pažnje, jer će vas to držati duže na aplikaciji?
Još uvijek ne znamo, a pitanje koliko godina će proći dok ćemo dobiti potvrdu sa naučnog aspekta. Tada će, doduše, vjerovatno biti prekasno.
Sasvim je sigurno da sve više ljudi osjeća neku vrstu nezadovoljstva, frustracije i otuđenosti zbog konzumacije visoke tehnologije. To se može vidjeti i na primjeru toga što se javnost ponovo interesuje za ekstremni primjer Unabombera, skoro 30 godina nakon njegovog hapšenja. Ted Kaczynski, poznatiji kao Unabomber, je bio matematički genije koji je studirao na Harvardu.
Određene teorije tvrde da je izgubio konce svoje psihe prilikom neetičkog i zlostavljačkog eksperimenta (tada još uvijek nijesu bila regulisana pravila etike u psihološkim istraživanjima) u kojem je učestvovao kao student.
Već sa 25 godina je postao profesor na univerzitetu, ali je bez objašnjenja dao otkaz i povukao se da živi samački, uslovno rečeno primitivni, način života u kolibi u šumi. Postao je terorista koji djeluje samostalno.
Poštom je slao bombe koje je sam pravio i ciljao univerzitetske profesore koji su se bavili razvojem tehnologije, aviokompanije i direktore IT korporacija. Vjerovao je da tako direktno djeluje protiv „razvoja“ koji, kako je tvrdio, društvo vodi u propast.
Anonimno je objavljivao tekstove u kojima je pisao da je tehnologija uzdrmala temelje društva, lišila život osjećaja ispunjenosti i dovela do masovne psihološke patnje. Kaczynski je tvrdio da je gubitak ljudske slobode i smisla prirodna posljedica tehnološkog sistema, jer on “mora strogo regulisati ljudsko ponašanje kako bi mogao funkcionisati“, te da je reforma tog sistema nemoguća, već se on mora kompletno uništiti.
Govorio je da će vremenom doći do razvoja vještačke superinteligencije koje će društvo učiniti beskorisnim konzumentima, nakon čega će ih elite kroz tehnologiju održavati u stanju poslušnosti i podređenosti.
Daleko od toga da su Unabomberove teorijske pozicije anti-tehnološkog radikalizma bile savršene. Problem je što je ponegdje bio uznemirujuće blizu.
Zbog vještačke inteligencije ljudi danas ulaze u stanje psihoze. AI psihoza je termin koji koriste stručnjaci da opišu situacije u kojima intenzivna upotreba chatbotova podstiče, pogoršava ili stvara čvrsto ukorijenjena, pogrešna uvjerenja. Tako dolazi do toga da vještačka inteligencija svojim odgovorima potvrđuje i dodatno pojačava korisnikove patološke zablude.
Srednjovječni muškarac iz Amerike, Stein-Erik Soelberg, razvio je teške paranoidne deluzije nakon što je mjesecima sa ChatGPT-jem raspravljao o svojim teorijama zavjere. Chatbot je potvrđivao njegove strahove da ga njegova 83-godišnja majka špijunira i truje otrovom. U avgustu 2025. godine, Soelberg je pretukao i zadavio svoju majku, nakon čega je i sam izvršio samoubistvo.
Soelberg je bio žrtva algoritma koji je napravljen tako da vam podilazi i drži vas zainteresovanim, da biste što duže imali interakciju sa samom aplikacijom, čime raste vrijednost i profit ovih kompanija.
Sada kad se i Meta uključila u obradu podataka koji vam vaše strahove „povraćaju“ nazad, pitanje je koliko će učestalost i intenzitet deluzija porasti i kakve će to posljedice imati po individue i društvo.
Algoritmi treniraju nas, mnogo više nego mi njih, na svakodnevnom nivou. I to rade vrlo dobro. U benignijem slučaju, tek sam nedavno primijetio činjenicu da više niko ne dijeli muziku na Facebook-u.
Razlog je taj što to „algoritam ne kupi“ – odnosno ne širi dalje, jer postoji potencijalna opasnost da ćete napustiti sajt koji je u vlasništvu Mete i prebaciti pažnju na drugi. Zato i sve da shareujete pjesmu, rijetko ko će je vidjeti. Pretpostavljam da su ljudi, u nedostatku lajkova i komentara, vremenom prestali da dijele muziku i na taj način se povezuju sa svojim pratiocima i prijateljima. Čak i naši ukusi danas moraju da budu profitabilni.
Ista stvar je i sa medijima. Ko se bavi pisanjem, može lako da unaprijed pretpostavi u kojoj mjeri će mu/joj neki tekst biti čitan. Tako radi pregleda, ali i tržišta kojem su mediji podređeni, moramo da recikliramo stare priče na nova dešavanja i žvaćemo iste teme kroz humor i anegdote… To donosi najviše klikova. Onda tekst okačimo na društvene mreže, ne kao direktni link, već kao komentar ispod slike. Jer Facebook neće oprostiti da ga napustite dok pročitate tekst. Istrenirani smo.
Kolumnistička forma ovakvog teksta zahtijeva da ja ponudim neko alternativno rješenje i izlaz iz situacije. Ali se bojim da ga nema – od mašine je skoro nemoguće pobjeći. Pregazit će vas vrijeme i ispašćete van društvenih tokova.
Pak, neki vid rezignacije meni djeluje kao jedina nesavršena opcija. Odselio sam se iz Crne Gore, manje pišem, manje pratim medije, smanjujem vrijeme provedeno po društvenim mrežama i odbijam intervjue i gostovanja. Lagao bih kad bih rekao da ne osjećam da i dalje tehnologija upravlja mojim životom, ali mislim da sam makar donekle pritisnuo kočnicu.
Možda je odgovor u tome da trebamo kolektivno usporiti, konačno napustiti fanatizam produktivnosti i kolektivno preispitati šta znači život i koncept vremena. Možda je, slušajući Kamija, potrebno zamisliti Sizifa srećnog.
Naći metaforičku kolibu u šumi ili ostrvo. U suprotnom, izgubićemo tišinu, privatnost i fluidnost identiteta. Algoritam će nastaviti da misli za nas, a mi ćemo u pokušaju da budemo u konstantnoj sprezi sa svijetom, doći do toga da ga više ne čujemo.
Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a
