Kaže poslovica da o ukusima ne vrijedi raspravljati.
Ipak, postoje boje koje se dopadaju gotovo svima, poput plave, dok druge, kao što je žuta, izazivaju različite reakcije.
Za neke ljude žuta je božanska boja, koja asocira na sunce i zlato.
Za druge, ona donosi nesreću – a o tome bi posebno mogli da govore ljudi iz svijeta pozorišta i zabave.
Oko jednog ćemo se, ipak, svi složiti: u bilo kom okruženju – u vrtu, na umjetničkoj izložbi ili na zabavi otmenog društva – žuta se izdvaja među ostalim bojama. Za to postoji fizičko i biološko objašnjenje.
Zaštitna odjeća i znaci opasnosti
Ćelije naše mrežnjače najosjetljivije su na svjetlost upravo u dijelu vidljivog spektra koji se nalazi na granici između zelene i žute boje. Zato se ova nijansa koristi za reflektujuće prsluke, zaštitnu odjeću i znake upozorenja na opasnost.
Međutim, sposobnost žute boje da privuče pažnju ima mnogo dužu istoriju. Čovječanstvo je koristi hiljadama godina. Tako su, na primjer, u pećini Blombos u Južnoj Africi pronađeni ostaci obrađenog okera stari najmanje sto hiljada godina.
U potrazi za žutom bojom, međutim, Istok i Zapad slijedili su različite puteve. Među žutim bojama na Istoku preovlađivale su one dobijene iz živog svijeta: persijski šafran, indijska kurkuma i gumiguta, dobijana iz drveća porodice Guttiferae, porijeklom iz jugoistočne Azije.
Na Zapadu su, nasuprot tome, preovlađivali mineralni izvori – od auripigmenta do hroma i kadmijuma.
Danas širom svijeta preovlađuju sintetički pigmenti. Čak se i oker, milenijumski pigment na bazi oksida gvožđa koji se nekada vadio iz zemlje, danas proizvodi industrijskom sintezom.
Za one koji imaju izražen strah od „hemije“ treba reći da to, daleko od toga da predstavlja nedostatak, zapravo donosi ogromnu prednost, jer je industrijska proizvodnja jeftinija i omogućava dobijanje ujednačenijeg pigmenta čija je boja postojanija.
Sujevjerje vezano za žutu boju
U drevnom Egiptu žuta je bila povezana sa žalošću, tugom i sahranama.
Tokom srednjeg vijeka, slikari su počeli da prikazuju Judu – učenika koji je izdao Isusa – u žutoj odjeći, povezujući boju sa izdajom i prevarom.
Žute zastave (Žuti Džek) su se istorijski vijorile na brodovima ili ispred zgrada kako bi signalizirale karantin zbog kuge ili žute groznice.
U Španiji i Latinskoj Americi strah od žute boje je veoma rasprostranjen. Ljudi izbjegavaju da nose žutu odjeću važnim danima, tokom ispita ili za razgovore za posao jer se povezuje sa đavolom, sumporom i lošom srećom.
U evropskom pozorištu i operi, žuta se smatra lošom bojom koja može donijeti neuspjeh predstavi.
U Rusiji i slovenskim kulturama, davanje žutog cvijeća partneru je loš znak. To znači izdaju ili da će se veza završiti.
Kauboji i rodeo jahači izbjegavali su žutu boju u areni jer je boja simbolizovala kukavičluk.
Arsenik u grobnicama egipatskih faraona
Kao primjer mogu da posluže dva prirodna pigmenta: auripigment i gumiguta. Prvi, blistavožute boje nalik zlatu, stigao je sa Istoka i godinama je bio veoma široko korišćen, između ostalog i u grobnicama egipatskih faraona, poput Tutankamonove.
Drevni Egipćani su žutu dobijali od arsenikovog sulfida
Ovaj pigment je arsenikov sulfid i, kao što njegov sastav pokazuje, izuzetno je otrovan. Njegova upotreba danas je, zapravo, zabranjena. Ukoliko bi neki slikar danas želio da dobije tu toplu, poluprozirnu zlatnu nijansu bez arsenika, industrija mu nudi više sintetičkih alternativa organskog porijekla.
Za neprozirnu boju bolje je koristiti neorgansko jedinjenje – bizmut-vanadat, koji ima i zanimljive tehnološke primjene. Konkretno, koristi se u katalizi, gdje uz pomoć sunčeve svjetlosti omogućava razlaganje vode radi dobijanja vodonika koji može da posluži kao čisto gorivo.
Ovo zanimljivo svojstvo ima isto porijeklo kao i njegova boja: posljedica je činjenice da je pigment fotoaktivan, odnosno da reaguje na svjetlost. Ono što kod boje u konzervi treba kontrolisati kako se ne bi pokvarila, u fotokatalizi predstavlja najpoželjniju osobinu.
Danas širom svijeta preovlađuju sintetički pigmenti
Što se tiče druge žute boje, gumigute, koja je biljnog porijekla, i ona je toksična i ima snažno laksativno dejstvo koje, u zavisnosti od doze, može biti smrtonosno.
Zbog toga je prestala da se koristi kao pigment. Međutim, gambogijska kiselina, njen glavni sastojak, našla je drugu primjenu u onkološkim istraživanjima, jer izaziva apoptozu – programiranu smrt – tumorskih ćelija.
Kurkuma nije pigment, već bojilo
Sasvim drugačija je priča o kurkumi, koja nije pigment već bojilo. Pošto je kurkumin rastvorljiv u vodi, veoma je cijenjen za bojenje hrane u žuto.
Da bi mogao da se koristi u slikarstvu, mora da se fiksira na inertnu podlogu kako bi se napravio lak-pigment, ili da se neposredno nanosi kao razrijeđeni, odnosno providni sloj boje.
To određuje sve njegove načine upotrebe: pogodan je za bojenje, nanošenje providnih slojeva i toniranje, ali ne i za prekrivanje podloge.
Kurkuma može da oboji, ali nije pigment
Zajedno sa rezedom, a ređe i sa šafranom zbog njegove izuzetno visoke cijene, kurkuma se koristila za iluminaciju rukopisa i na Istoku i na Zapadu.
Nanošena je preko listića kalaja ili srebra kako bi se dočarao izgled zlata, ili ispod zlatnih listića kako bi se pojačao njihov efekat.
Kurkuma takođe može da oboji pamuk bez upotrebe močila, što je dovelo do naglog širenja njene primjene u tekstilnoj industriji.
Pored toga, ima sposobnost da mijenja boju u zavisnosti od pH vrijednosti i svjetlosti – naizgled „nedostatak“ u klasičnoj umjetničkoj upotrebi koji je Džon Heršel u 19. vijeku iskoristio za pronalazak antotipije.
Naziv se odnosi na fotografsku tehniku u kojoj se papir natapa rastvorom bojila, prekriva negativom i izlaže svjetlosti. Na taj način izloženi djelovi izblijede i dobija se fotografska slika.
Inače, kurkuma nije toksična – njena nestabilnost uslovljava izuzetno nisku bioraspoloživost – ali nije ni onaj protivupalni lijek „za sve“ kako je mnogi predstavljaju, jer za sada ne postoje čvrsti naučni dokazi o njenim blagotvornim svojstvima.
To, naravno, ne umanjuje njenu gastronomsku vrijednost.
